Agresivno ponašanje je jedan od najčešćih problema u ponašanju kod djece predškolske i školske dobi. Smatra se da je upravo ono uzrok za traženje pomoći čak kod 50% djece kojoj se pruža dodatna stručna pomoć. (Milanović i dr., 1998.)
U literaturi najčešće nailazimo na definiciju da je agresija društveno neprihvatljivo ponašanje s namjerom nanošenja štete osobi ili imovini.
U knjizi „Dijete i obitelj: emocionalni i socijalni razvoj“ autorica navodi da se agresivna ponašanja prema vrsti dijele na fizička i verbalna, a prema uzrocima pojavljivanja na nenamjerna (ili emocionalna) i namjerna (ili instrumentalna). Namjerna agresija je motivirana težnjom za postignućem nekih vanjskih ciljeva i služi kao instrument za postizanje tih ciljeva, dok je nenamjerna (impulzivna ili ekspresivna) agresivnost motivirana emocionalnim promjenama u organizmu (napetošću, razdražljivošću). (Brajša–Žganec, 2003.)
Agresivnost se također dijeli na izravnu (direktnu) i neizravnu (indirektnu). Izravnom se smatraju fizička i verbalna agresija (ruganje, vrijeđanje, kritiziranje, naređivanje,…čupanje, udaranje, guranje…), dok se neizravnom smatraju sociomanipulativna ponašanja (ogovaranja, isključivanja iz igre, ignoriranje…). Također postoje autoagresija ili samoozljeđivanje (čupanje kose, griženje noktiju, bacanje po podu, lupanje glavom o podlogu…) i potisnuta agresija (progutane uvrede i psovke, progutan odgovor), koja se najčešće javlja kao strah od kazne, a kasnije se često manifestira psihosomatskim bolestima (osipi po tijelu, grčevi crijeva…). (Milanović i dr. 1998.)
Autorica, Brajša-Žganec kaže kako se agresivno ponašanje počinje manifestirati vrlo rano u životu djeteta i to prvo kao instrumentalna agresija sa navršenih dvanaest mjeseci života (težnja za uzimanjem i otimanjem igračaka), dok se zlonamjerna agresija javlja oko druge godine života. U predškolskoj dobi se najčešće javljaju verbalna i neprijateljska agresija koja je prvenstveno usmjerena na napad na drugu osobu.
Dječja agresivnost je najčešće povezana sa prihvaćanjem djeteta u vršnjačkoj grupi. Ako vršnjaci odbacuju agresivno dijete postoji velika mogućnost da će se to dijete udružiti s djecom s kojom će nalaziti potporu i prihvaćenost. Takve grupe su nesklone prema ostaloj djeci od kojih su odbačeni, a često im je zajedničko agresivno i problematično ponašanje. (Brajša-Žganec, 2003)
Vasta i suradnici navode kako istraživanja pokazuju da postoje spolne razlike u agresivnom ponašanju. Dječaci su uglavnom agresivniji od djevojčica, a u predškolskoj dobi te razlike se počinju najviše isticati i to na način da je muška agresija prema istom spolu izrazito fizička dok je prema suprotnom spolu slaba ili ne postoji. Agresija djevojčica je uglavnom verbalna (ismijavanje, tračanje, ruganje…) i u većini slučajeva je usmjerena na isti spol, na djevojčice.
S obzirom da se smatra da je agresija vrlo stabilna osobina tijekom života vrlo često se može protumačiti i biološkim činiteljima. Razna ispitivanja su pokazala da su hormoni koje proizvodi ljudsko tijelo odgovorni za naša ponašanja, pogotovo u ponašanjima između muškaraca i žena. Hormon testosteron ima veliku ulogu u ljudskoj agresivnosti.
Agresivnost se čak često povezuje i sa tzv.„teškim“ temperamentom u dojenačkoj dobi. Takva djeca puno više plaču i zahtjevnija su od ostale djece iste dobi. (Vasta i dr.,1998.)
Utjecaj okoline i društva su vrlo važne odrednice agresivnog ponašanja. Oni su pogotovo vidljivi u obiteljskim odnosima i gledanju nasilja na televiziji.
Uzroci dječje agresivnosti često mogu proizlaziti iz odnosa sa roditeljima te braćom i sestrama. Djeca, čiji roditelji ne prihvaćaju agresivno ponašanje i ne kažnjavju djecu, bit će najmanje agresivna. Roditelji svojoj djeci pružaju model kako će se ponašati, a svojim odnosom prema djeci će podržavati ili ne podržavati tu agresivnost. (Brajša-Žganec, 2003)
U društvu se često raspravlja o utjecaju medija na dječju agresivnost. U knjizi „Dječja psihologija“ autori kažu kako su istraživači potvrdili da gledajući nasilne scene, djeca mogu naučiti nove oblike agresivnog ponašanja te da ih takve scene potiču na nasilna ponašanja. Također je potvrđeno da prosječno dijete postaje agresivnije gledajući televizijski program te postaje tolerantnije na agresivna ponašanja koja ga okružuju.
Za kontroliranje dječje agresije upotrebljavaju se različite metode. Jedna od tih metoda je katarza tj. preusmjeravanje energije u drugačije ponašanje ili promatranje tuđe agresije (televizijski programi, igračke koje potiču agresiju), no rezultati istraživanja su pokazali da metoda katarze nije bila djelotvorna (aktivnosti koje troše mnogo energije ne utječu na smanjenje agresije). S druge strane podučavanje roditelja se pokazalo kao jedan od najuspješnijih pristupa suzbijanja dječjih agresija, jer mnogi fizički kažnjavaju svoju djecu ili ih podučavaju da vrate udarac u svađi s vršnjacima. Iz takvog roditeljskog stava dijete uči samo: "tko je jači - taj kvači".
Podučavanjem roditelja djelotvornijem ophođenju s djecom dolazi do velikih promjena u roditeljskom i dječjem ponašanju. U suradnji sa psiholozima roditelji uče zamjenjivati negativne izjave (prijetnje, uvrede, naredbe) sa pozitivnima te na taj način verbalno poticati dječje prosocijalno ponašanje. Isto tako roditelji se uče da izbjegavaju tjelesno nasilje kao kaznu u slučajevima kad se treba održati disciplina. (Vasta i dr.,1998.)
Uvijek treba reagirati na agresivno ponašanje djece, jer se time prekida lanac ugrožavanja i štete i pokazuje da agresivno ponašanje nije poželjno ni prihvatljivo.
KAKO POMOĆI DJECI DA SE "NOSE" SA SVOJOM LJUTNJOM I STRAHOM KOJI NE ZNAJU IZRAZITI DRUKČIJE NEGO AGRESIJOM?
Trebalo bi pružiti djetetu načine za izražavanje ljutnje, koji su prihvatljivi za njegovu okolinu. Kao "ispušni ventil" može poslužiti jastuk (za udaranje rukama), reket (za udaranje po krevetu), lopte i limenke (za šutiranje), novine i papir (za gužvanje, deranje i gaženje). Pomaže i trčanje, izgovaranje ružnih riječi, vikanje u kutiju, mačevanje novinama i sl. Pomognite djetetu da bude svjesno svoje ljutnje i da je zna riječima izreći ("Ljut sam!").
Ekspresivne tehnike odlično pomažu izražavanju neosviještene i osviještene agresije, ljutnje i straha. Sve te teške osjećaje dijete može crtati, slikati, modelirati, glumiti s lutkama. Glina, koju je uvijek moguće premodelirati, ima posebnu vrijednost. Dijete može izraditi onoga koji ga ljuti, može ga gnječiti i na kraju ponovno uobličiti (što smanjuje osjećaj krivnje zbog gnječenja).
I na kraju razgovarajte o ljutnji, što je to što ga ljuti, što radi kad je ljut, pomaže li mu to u postizanju cilja, može li se to i drukčije, kako je onom drugom...
KAKO SPREČAVATI AGRESIVNO PONAŠANJE?
Ukoliko ste u mogućnosti, organizirajte dječji svakidašnji život kao stabilan i predvidiv (sve u svoje vrijeme, na svome mjestu, na isti način što onda djetetu daje osjećaj sigurnosti). Za smanjivanje napetosti koristite sport, rekreacija, opuštanje. Od presudne je važnosti da se postave jasne granica i pravila prihvatljivog ponašanja (predvidivost i sigurnost) i da ste dosljedni u provođenju istih.
Učite dijete prosocijalnom ponašanju tako da dobrovoljno pomaže i dijeli s drugima, da bude velikodušno, da prepoznaje osjećaje drugih ljudi i djece i uživljava se u njih. Agresivno i prosocijalno ponašanje su suprotni stilovi međuljudskog ponašanja, suprotni načini rješavanja problema koji se stječu i uče u ranoj dobi. Učenjem se može povećati i njegovati jedan stil na račun drugoga. Koliko dijete više učite da se brine o drugima, da im pomaže i da ih tješi, toliko će manje biti agresivno i neuviđavno.
Sigurno je da svako dijete može naučiti izražavati svoju agresivnost na prihvatljiv način, da se brine o sebi i drugima, da razgovara i dogovara se te da rješava sukobe na nenasilan način, samo mu je potreban primjer i poduka.
Literatura:
- Brajša-Žganec,A. (2003). Dijete i obitelj: emocionalni i socijalni razvoj. Jastrebarsko: Naklada Slap
- Milanović,M., Gabelica Šupljika,M., Jukić,I., Modrić,N., Pleša,A., Profaca,B., Starc,B., Šarić,M., Žižak,A. (1998). Pomozimo im rasti, psihološka pomoć i potpora odgojiteljima. Zagreb: Ministarstvo prosvjete i športa RH, UNICEF
- Vasta,R., Haith,M.M., Miller,S.M. (1998). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap
