Prehrambene sklonosti djece

POTICANJE USVAJANJA PRAVILNIH PREHRAMBENIH NAVIKA DJETETA U OBITELJSKOM OKRUŽENJU

Dijete od najranije dobi uči jesti i uživati u jelu, a roditelji ga uče hraniti. Roditelji su odgovorni za obiteljske obroke. To je povlastica i jedinstvena prilika da aktivno pokažete brigu za svoju obitelj te da s njom brzo ostvaruje kontakt s obzirom na brzi ritam života i poslovne obveze. Prvi problem suvremenog roditeljstva jest taj da su obitelji danas pod stresom više nego ikada pa su rituali zajedničkog obroka potrebni da bi se članovi obitelji što više povezali i zbližili. Djeca moraju obroke podijeliti s ostatkom obitelji, a ne s televizorom. Većina djece u našem djelu svijeta može se smatrati sretnom što se njihovih prvih tisuću obroka odvija u idealnom ozračju mješavine bliskosti, brige, sigurnosti, ljubavi i prirodnih namirnica. Ipak, kao drugi problem javlja se i to da su neki roditelji opsjednuti odgovornošću za djetetovu pravilnu prehranu. Spoznaje stručnjaka o važnosti prehrane za zdravlje i rani razvoj mozga mogu navesti roditelje da vrše pritisak na djecu. To se može odraziti na užitak koji bi jelo trebalo pružiti – što je, nakon gladi, drugi najvažniji čimbenik koji djecu potiče na jelo. To vrijeme obilježava i vrlo intenzivan početak odnosa između roditelja i djece. U tom je razdoblju djetetu samo po sebi jasno da može izraziti svoje potrebe i da će one biti zadovoljene.

Senzibilnost djece
Sklonost prema pojedinoj hrani dijete stječe kroz iskusvo. Iskušavajući različitu hranu, postupno prihvaća sve više različitih okusa. Prihvaćanje hrane ovisi o više čimbenika, ali okus hrane svakako je među najvažnijima. Djeca već od rođenja pokazuju pozitivnu rekaciju na okus slatkog, a nakon nekoliko mjeseci i slanog, a reakciju odbijanja pokazuju na gorak i kiseo okus. Osim okusa, ukupni doživljaj okusa hrane određuje i osjet mirisa, te osjeti teksture, temperature (djeca uglavnom više vole da je hrana topla, a ne vruća) i konzistencije hrane (hrana koja je suha ili masna može se lijepiti za nepce te djetetu može pozliti čak i do povraćanja), boja, aroma i poznatost.
Djeca imaju vrlo razvijeno osjetilo okusa i na njemu bi im s pravom mogao pozavidjeti odrasli gurman ili kušač vina – ono nije otupjelo od starosti, duhana ili navika (sjetite se samo kako reagiraju kad promijenite proizvođača hrane). Dječji je osjet okusa djevičanski čist i neiskusan i treba ga izvježbati, ali to također znači da susret sa svakim novim okusom postaje iznenađenje. Djetetov osjet okusa je beskrajno prilagodljiv. U samo nekoliko mjeseci malo dijete može proširiti svoj jelovnik. S obzirom na individualne razlike u okusnoj osjetljivosti moguće je da dijete u tom jelu zapaža okusnu komponentu koju mi odrasli ne osjećamo, a koja ga odbija. Ponekad je bolje odustati i eventualno pronaći neku alternativnu namirnicu sličnih nutritivnih svojstava, a koja će djetetu biti prihvatljivija, nego ga prisiljavati na nešto što nikako ne želi jesti.
Kako bismo pomogli djetetu da prihvati nove okuse, treba uzeti u obzir da se djeca međusobno razlikuju u svojoj sklonosti prema isprobavanju novoga općenito. Sva su djeca u određenoj mjeri izbirljiva, međutim, izbirljivost je najmanje izražena u ranoj dobi, do dvije godine starosti. To razdoblje posebno je pogodno za upoznavanje novih okusa i prihvaćanje nove hrane uz najmanje otpora. Zajedničko uživanje odraslog i djeteta u novoj i manje poznatoj hrani olakšat će njezino prihvaćanje. Dok neka djeca rado kušaju nepoznatu hranu, druga su djeca suzdržljivija i probat će je tek kad vide da drugi uživaju u njoj. Odrasli trebaju poštivati ove razlike. Započinjanje s malom količinom novog okusa u okviru poznate i prihvaćene hrane tome će svakako pridonijeti. Namirnice koje dijete odbija, a koje je potrebno uvesti u prehranu, djetetu treba nuditi više puta. Ne treba očekivati da će ih dijete prihvatiti odmah, zato budite uporni. Nova, nepoznata hrana djeci se treba davati postupno i ne smije ih se prisiljavati da je jedu ako ne žele. Ponekad je moguće mijenjati okus određene namirnice različitim načinima pripreme i tako pokušati pronaći onaj okus koji djetetu najviše odgovara. Potičite djecu da probaju što više vrsta hrane, ali ne očekujte od njega da jede sve – čak i mala djeca imaju svoja omiljena jela.

Utjecaj roditelja
Dijete hranu odabire na temelju prehrambenih izbora svojih roditelja. U dobi od dvije godine počinju pokazivati sličan prehrambeni ukus kao i njihovi roditelji. Ona usklađuju svoj izbor i s drugim osobama u svojoj okolini: vršnjacima, odgajateljima, učiteljima, uzorima iz medija i dr.
Roditeljska ponašanja u odnosu na prehranu djece moguće je svrstati u tri stila: autoritarni, permisivni i autoritativni. Autoritarni način obilježava nastojanje roditelja da određuje što, kada i kako dijete treba jesti, ne uzimajući pri tome u obzir djetetove želje. Permisivni stil predstavlja suprotnost prvom stilu i obilježava ga prepuštanje djetetu da samo bira vrstu i količine hrane, te vrijeme i način njenog konzumiranja. Autoritativni stil nalazi se između navedena dva stila i predstavlja ravnotežu između dječjih preferencija i želja s jedne, te rodteljskih stavova i mišljena o tome što dijete treba jesti s druge strane. Najpovoljnije ishode za dijete pokazuje autoritativni stil roditeljskog ponašanja jer djeca takvih roditelja imaju pozitivnije stavove prema pravilnoj prehani u adolescentskoj dobi i zdravije se hrane. Djeca permisivnih roditelja češće jedu slatku i masnu hranu te piju manje mlijeka. Autoritarni stil, kod kojeg se djetetu upućuje zahtjev da mora pojesti sve što mu je ponuđeno, povezan je sa sniženom osjetljivošću na tjelesne signale o sitosti, a time i većom tjelesnom masom kod djeteta.

Rituali hranjenja
Ugodan i poznat ritual obroka, u smirenoj i ljubaznoj okolini, bez požurivanja i bez ometanja (TV i sl.) omogućit će usredotočenost djeteta na hranu, njezin okus, miris, izgled i njezina različita druga svojstva. Djeca lakše prihvaćaju nove okuse i vrste hrane kada se posebno pristupa serviranju hrane na zanimljiv način, ambijentu, atmosferi, izgledu hrane i sl. Djeca, kao i odrasli, jedu i očima. Često je dovoljno da nešto samo vide i već znaju vole li to ili ne. Dobro je hranu na djetetovom tanjuru složiti tako da izgleda onako kako izgleda i hrana odraslih. Ne treba to biti ista hrana, ali mala djeca imaju osjećaj za estetiku, pa odvojite meso ili ribu od povrća i trudite se da ne uništite jasnu paletu boja povrća primjerice iz woka tako što ćete ga narezati na male komadiće. Čak i ako roditelji znaju da dijete ne može jesti velike komade, pustite ga da uživa u vizualnom dojmu prije nego što mu hranu narežete na manje komadiće. Pokazalo se da djeca ne žele jesti nikakvu hranu, ma kako god bila ukusna, ako je izrezana ili zgnječena do neprepoznatljivosti. Neka se djeca naljute kad im primjerice, u dodiru s drugom hranom, hrana promijeni boju i okus (pire krumpir s ciklom postane ružičast i kiselkast).
Vrlo mala djeca osjete vedru i pozitivnu atmosferu okupljanja za obiteljskim stolom. Visoki stolac koji se koristi za bebe i malu djecu neka je uvijek primaknut stolu tako da se dijete odmalena osjeti dijelom obitelji. Barem jednom dnevno sjednite sa svojim djetetom za stol. Ne mora to biti potpun obrok, možete podijeliti i zajednički pojesti jabuku jer pritom učite dijete da je lijepo jesti i biti zajedno. Ne smijemo biti u žurbi i dijete ne smije doživjeti osjećaj žurnosti iz naših pokreta ili govora. Zajedničko sjedenje pri jedenju također potiče razvoj komunikacije, a i sprječava mogućnost rizika pri kojem se malo dijete može zagrcnuti hranom. Ako ne stignete preko tjedna, onda barem vikendom uvedite ritual obiteljskog objedovanja za stolom. Od najmlađih ne možete očekivati da sjede za stolom koliko i odrasli, no to nije niti važno. Nemojte dopustiti da se komunikacija za stolom pretvori u prigovaranje i dijeljenje lekcija – jednostavno pričajte i ugodno provedite vrijeme. Izbjegavajte nervoze i prisile kod hranjenja – djeca su jako osjetljiva na atmosferu kod hranjenja (nekad je to važnije od samog jela).
Ako roditelji redovito postavljaju stol za objed, a djeca tek sjednu i čekaju dok ne dobiju svoj dio na tanjur, te potom roditelji opet pospremaju stol, peru suđe i brišu stol, to u djeci budi osjećaj ovisnosti te čini da se ona osjećaju kao gosti u svijetu odraslih. Prije obroka odrasli trebaju poticati djecu da što je više moguće sudjeluju u njegovoj pripravi. Dopustite mu da važe sastojke ili da odvaja npr. listove salate, da nareže bananu, dodaje namirnice, pere ih, guli, riba, lista, reže, valja, drobi. Počnite što ranije s jednostavnijim zadacima koji nisu opasni – barem kad dijete navrši dvije godine. Djeca se osjećaju neovisna i puna samopouzdanja kad im se da takav odgovoran posao pri kojem je ponekad dopušteno i griješiti. Djetetova zaduženja oko pripreme za obrok mogu biti postavljanje tanjura, pribora za jelo, šalica ili čaša i ubrusa, donošenje hrane na stol, pospremanje i brisanje stolova. Pametno je stvoriti običaj da svatko svoj tanjur odnese do sudopera ili da se odrede dani kad tko postavlja i rasprema stol.
Djecu se također može uključiti u nabavku hrane. Razdoblja monotone prehrane moguće je donekle spriječiti ako djecu povedemo sa sobom u kupovinu i naučimo ih ponešto o namirnicama koje kupujemo ili samo gledamo (promičite vezu zdravlja i hrane – naučite ih zašto je važno jesti zdravo). Dio tog odgojnog procesa može se odvijati u trgovini, dok se ostatak može odvijati kod kuće u kuhinji. Najlakše je kupiti hranu i odnijeti je kući. Ne treba kuhati niti poslije pospremati. Naravno, teže je pripremiti obrok kod kuće i još teže nagovoriti dijete da pomogne u pripremi. Ali je zato mnogo dragocjenije. Sve što radite zajedno s djecom i učite zajedno s njima – činite to barem jednom ili dvaput tjedno. To je mnogo važnije, zabavnije i korisnije od bilo kojeg filma na videu. Tu nije riječ o tome imamo li vremena. Riječ je o tome koliko dobro koristimo vrijeme koje imamo. Što više emocija i fizičkog truda dijete uloži u obrok, vjerojatnije je da će ga pojesti. Vrijeme provedeno u kuhinji nije vrijeme koje čovjek krade od vremena provedenog s djecom. Bilo bi dobro da im se već od treće godine redovito omogući dan kuhanja s jednim od roditelja. Neka djeca neprestano radoznala i uče rukama, dok druga uče očima. Izbjegavajte što je duže moguće da od toga napravite dužnost, ali slobodno ih zamolite za pomoć ako vam je potreban još jedan par ruku.
Živahno dijete je daleko zainteresiranije za razne prizore, zvukove i jurnjavu nego hranu. Sve što jede, jede samo tako dugo dok može juriti svuda po kući, penjati se, otvarati ormare,... Ako dijete hoda uokolo, dijete ne trebate hraniti jer hranjenje mora biti ritual. Ako dijete hranite dok ne sjedi mirno, lako se može naviknuti na grickanje i neće vam znati reći kad je gladno, a kad sito. Još je manja vjerojatnost da će htjeti sjesti na svoj stolac. U tom slučaju:

Trebate odvojiti posebno vrijeme koje će biti posvećeno isključivo obroku. Ne dopustite da vas u tome prekida zvonjava telefona ili bilo što drugo.
Kad dijete postane nemirno za stolom – to je to. Spustite ga dolje i stavite mu do znanja da je njegov obrok gotov. No, zaboravite grickanje između obroka. Nema hrane do sljedećeg obroka.
Jedite kad jede i Vaše dijete. Ali ako dijete ne jede, vi nastavite jesti i dajte mu do znanja da možete razgovarati i družiti se s vama ako ostane sjediti za stolom. Ako želi otići od stola, dopustite mu. Ali morat će čekati da mu posvetite pozornost dok ne završite s jelom.
Nema gledanja televizije tijekom jela ili obećavanja slatkog deserta kao nagrade za mirno sjedenje tijekom jela.

Za vrijeme obroka odrasli mogu započeti razgovor pitajući djecu kako provode svoj dan, primjerice: „Koja ti je aktivnost danas bila najdraža?“ i druga otvorena pitanja koja će pomoći djeci opušteno razgovarati, budući da razgovor za stolom treba biti svima ugodan.
Odrasli ne bi trebali hraniti djecu jer čak se i mala djeca mogu hraniti sama. Dopustite djetetu da se samo posluži (prvo prstima, pa priborom). Tiho i osjetljivo dijete može imati drugačije potrebe od svojih vršnjaka. Možda će dopuštati da ga hrane i biti popustljivo čak i za vrijeme uobičajenih sukoba. Još u drugoj godini može biti pasivno, dopuštajući drugima da ga hrane. No, iznenada nastupa odbijanje, više ne podnosi da ga drugi hrane. Možda će reagirati pasivnim otporom. Djetetovo odbijanje upozorenje je roditeljima da se povuku i da mu dopuste da pokuša samostalno jesti. Veliki nered tijekom svakog obroka – hrana na licu, odjeći, stolu, podu, posvuda – neizbježna je cijena tih prvih pokušaja. Isto tako, treba uzeti u obzir mogućnost da ona djeca koja nemaju priliku učiti rukovati nožem i viljuškom vrlo skoro budu inzistirala na brzoj, nezdravoj hrani jer se ona uglavnom jede prstima. Pomozite djetetu da koristi samo jedan komad pribora, a postupno ga potičite da doda novi.
Djeca sama znaju kad više nisu gladna. Dopustite djetetu da samo odluči koliko će pojesti (u razumnim količinama). U slučaju kad odrasli znaju da neko dijete jede malo, oni će paziti da dijete uzme malu porciju, a ako nakon nje bude gladno, uzet će još jednu porciju. Servirajte manje količine hrane u porciji – pun tanjur za dijete koje slabo jede može biti nepoticajan. Izbjegavajte brojenje obroka – povremeno preskakanje obroka ne treba vas zabrinjavati. Dijete koje ne konzumira minimalan broj porcija iz svake skupine namirnica u jednom danu vjerojatno će to nadoknaditi dan-dva nakon toga. Ako malo dijete počne gnječiti ili bacati hranu, to znači da je vrijeme za prekid – do sljedećeg obroka. Jednostavno maknite tanjur i recite: „Gotovo je ili izgleda da si završio s jelom.“ Odmaknite ga od stola i stavite da se igra igračkama. To je jedan od razloga zašto ne bismo trebali zahtijevati da dijete dovrši sve što mu je stavljeno na tanjur tijekom pojedinog obroka. Mnogo je bolje da ako dijete dovrši svoj obrok i traži repete nego da mu se daju toliko velike porcije da ih se ne može dovršiti te se osjeća frustrirano.
Ako nam je namjera postići da dijete jede, bit će korisno da m je želudac prije obroka relativno prazan (a ne da popije brzo tri čaše vode). Korisno je dopustiti da protekne oko 1 sat bez hrane ili pića (osim vode) prije hranjenja kako bi se pomoglo stimulirati apetit. Isto tako, smanjite količine međuobroka (pogotovo kad se radi o grickalicama i slatkišima) – razmislite jede li dijete prečesto manje količine hrane pa zato za glavni obrok nije gladno. Dopuštanje da u tišini 5 do 15 minuta prođe prije obroka može pomoći djetetu da se umiri prije hranjenja. Prikladna količina vremena za hranjenje djeteta je 20 do 30 minuta. Ako dijete jede sporo, budite strpljivi, ali nakon razumnog vremena maknite tanjur bez galame

Odbijanje hrane
Gotova sva djeca u jednom razdoblju djetinjstva odbijaju određenu vrstu hrane ili postaju izrazito izbirljiva. Obično su dva osnovna razloga zbog kojih djeca ne žele jesti: realni (fiziološki) i „nerealni“ (psihološki). Važno je ne zanemariti ni jedan od ovih uzroka neredovite ili nepravilne prehrane djeteta jer su im posljedice jednake. Fiziološki razlog nejedenja najčešće je povezan s činjenicom da dijete jednostavnmo nije gladno. Neka djeca, baš kao i odrasli, jedu veće količine hane u manje navrata, druga jedu manje količine u više navrata. Neka djeca imaju promjenjiv apetit, neka dobar, neka pretjeran, a neka slab. Neka djeca imaju žara i energije dostatne za dvoje ili troje djece te na sve obroke dolaze dobro raspoložena i vrlo gladna. Druga su mirnija i za vrijeme obroka između jela rade pauze. Prehrambene se navike mijenjaju jer dijete raste sporije nego tijekom prve godine, pa mu treba i manje hrane no što to roditelji očekuju. Često možemo vidjeti da se dijete odnosi prema hrani i obrocima isto kao i prema mnogim drugim stvarima i to postaje samo jedan od mnogih izraza kojima pokazuje tko je. Dakle, ovo fiziološko nejedenje stvar je individualnih razlika u ritmu i potrebi uzimanja hrane. Dječje odbijanje hrane ili izbirljivost nisu rezultat zaokupljenosti djeteta tjelesnom težinom, već neprihvaćanja novih okusa, želje za privlačenjem pažnje roditelja, za održavanjem nekih rituala kod hranjenja, bolesti, stresnog događaja, neispavanosti, promjene raspoloženja, vremenskih prilika i dr.
Odbijanje hrane ili izbirljivost mogu se javiti u nekoliko oblika, primjerice, neka djeca jedu sam svoja omiljena jela, neka su djeca kod kuće vrlo selektivna dok kod prijatelja ili u vrtiću jedu bez problema. Ne očekujte od svojeg mališana da jede nešto po vašem izboru ako ima pristup onome što je u njegovim očima bolje (oprezno s ponudom nezdrave hrane). Za djetetovo dobro mora se donijeti jasna odluka. Ako se djetetovi okusni pupoljci naviknu na snažne okuse nezdrave hrane, bit će prekasno za zdravu hranu. Brza, nezdrava hrana izaziva krvarenje zuba, pretilost i dijabetes. Dijete se nasiti samo praznih kalorija bez vitamina i drugi hranjivih sastojaka koji su potrebni za pravilan rast i razvoj tijela i mozga. Zdrava hrana – s manje soli i šećera, sa zdravijim masnoćama i više različitih okusa neće imati šanse u nadmetanju s brzom ranom. Čips i gazirane sokove može pojesti i popiti ponekad (u neškodljivim količinama), ali ne svaki dan. Ako budete često govorili o tome, samo ćete probuditi interes za „zabranjeno voće“. Problem s brzom hranom je u tome što ona vrlo lako može prevladati u jelovniku i postati redovit oblik prehrane. Zato uvedite pravilo ne više od jednog slatkiša na dan. Upitajte dijete hoće li to biti njegov slatkiš za danas ili će pričekati čokoladnu tortu za desert.
Djeca koja dožive osjete okusa prirodne hrane zapamtit će taj osjećaj zauvijek. Ne možete očekivati da će svi šestogodišnjaci postati svjesni kvalitete sirovih namirnica i držati se dalje od loših proizvoda, ali dugoročno gledano, bit će važne točke kojima će se vraćati ostatak života. S vremenom će dijete postati ponosno na to što jede zdravu hranu i ima istančan ukus. Prije svega, naučit će cijeniti hranu koja se jede kod kuće, za vlastitim solom – hranu koju jedu i njegovi roditelji.
Ako roditelji žele da djeca imaju civiliziran i razuman odnos prema hrani, nije pametno da se njome koriste u svrhu prijetnje, kazne ili nagrade. Ako je desert samo za djecu koja su završila jelo, hrana postaje nagrada za dobro ponašanje umjesto da bude izvor hranjivih sastojaka i zadovoljstva (činite ga djetetu poželjnijim od druge hrane, a ono tek uči jesti). Desert dolazi na kraju obroka i baš to i predstavlja – završetak obroka. Nije nagrada, pa ga djetetu ne nudimo odvojeno od obroka. Deserti koji su naročito slatki i zasitni vjerojatno će djetetu odvlačiti pažnju od ostatka obroka – osim ako nisu iznenađenje. Ne mitite dijete slatkišima. Tim činom kao da ste djetetu rekli: „Kad god poželiš slatkiš, samo počni plakati ili bijesno vrištati.“
Oni roditelji koji previše vode brigu o tome da dijete svako malo jede iz bojazni da bi se inače moglo razboljeti, riskiraju mogućnost da će dijete u budućnosti mrziti sebe i svoje tijelo zbog pretilosti.
Kad je u pitanju psihološko odbijanje hrane, treba reći da u takvim slučajevima zdravlje najčešće nije ugroženo. Ako dijete prihvatljivo jede u prisutnosti jedne odrasle osobe, ali ne i druge, ili na jednom mjestu, ali ne i na drugom, ako jede jednu vrstu hrane, ali izbjegava druga jela slične gustoće, strukture, okusa i sastojka problem je rijetko kad fiziološke prirode. Selektivno jedenje obilježava ponašanje u kojem djeca jedu samo dvije ili tri vrste hrane. Najčešće su to namirnice na bazi ugljikohidrata.
Prehrambene navike mogu se naglo promijeniti iako za to ponekad nije nađeno nikakvo prepoznatljivo fiziološko objašnjenje. Iako djetetovo odbijanje hrane pripisujemo roditeljskom pritisku da jede, postoje i drugi mogući uzroci. Preosjetljivost na određene okuse, preosjetljivost na refleks povraćanja i sl. Ako dijete spremno uzima jedan ili dva zalogaja i tada naglo stane unatoč tome što nije jelo 6 ili 12 sati, pretjerano galami, izvija se, takvo ponašanje traje nekoliko dana, ne pokazuje nikakve probleme s općom poslušnošću, primarni hranitelji nisu promijenili značajno svoj pristup, jede prihvatljivo, a zatim povraća dok se opušta nakon obroka, trebalo bi razmotriti provođenje liječničkih pretraga.

Poticanje na isprobavanje novih okusa i hranjenje
Ponekad je dovoljno usredotočiti se na pokušaje da se poboljša komunikacija i poslušnost djeteta. Djetetovo ponašanje koje uključuje hranjenje može se promijeniti ako roditelji prilagode vlastiti način ophođenja s djetetom. Djeca koja prestanu jesti ili možda nikad ne započnu, ne čine tako radikalan izbor iz puke hirovitosti. Njihova ponašanja su adaptivna i svrhovita: djeca pokušavaju ili izbjeći nešto što doživljavaju neugodnim, ili dobiti pristup nečem što im je važno. Neka djeca najviše pažnje od roditelja dobivaju onda kad se ponašaju na način koji bi iritirao njihove roditelje. A kako se često kraljevske bitke vode tijekom objedovanja, djeca su naučila da nije dobro jesti brzo i uspješno, jer tada dobivaju malo priznanja ili ljubavi.
Povratni odgovor su naše riječi ohrabrenja ili neodobravanja, naše očitovane emocionalne reakcije, uvažavanja ili nezadovoljstva, naše tjelesne reakcije koje mogu uključivati dodirivanje, grljenje, lagano udaranje po guzi ili udaljavanje djeteta od stola. Pozitivan povratni odgovor je nešto što dijete cijeni i u čemu uživa. To je nešto što bi dijete voljelo ponovno doživjeti. Negativan povratni odgovor nešto je u čemu dijete ne uživa, nešto što ono ne želi ponovno iskusiti i stoga nešto što će pokušati izbjeći. Uvijek pomislite o tome koju vrstu povratnog odgovara dijete trenutno prima za svoj trud u jedenju.
Budite obazrivi prema djetetovoj percepciji toga kako je hranjeno. Djeca često ometaju pokušaje hranjenja na usta jer su nepovjerljiva prema tome da im netko stavlja u usta nešto što nije po njihovom izboru. Ponekad zaboravljamo promisliti o tome kako bi bilo da nam netko nježno ili ne baš nježno unosi u usta neki predmet. Doživljaj može biti uznemirujući. Pogrešno je dijete hraniti tako da stavimo ruku na djetetovu bradu ili obraz (kako bi spriječio da okreće glavu) i iznova guramo žlicu u usta. U takvim uvjetima dijete je sasvim u pravu kad se protivi našim metodama.
Neka su djeca nesigurna oko toga što njihovi primarni hranitelji zapravo žele. Roditelji nisu bili dosljedni u vezi s priborom za jelo, zatim u vezi s tim jesu li trebali hraniti dijete ili se od njega očekivalo da jede samostalno, nadalje, u vezi s količinom hrane koju je trebalo pojesti, koliko je trebalo ponuditi, kad se objedovanje smatra završenim, treba li dijete jesti dok je u naručju ili dok sjedi samo, ... Nije neobično da primjerice, dijete koje je nasumce hranjeno dojenjem, iz bočice i iz šalice (ovisno o trenutačnom odabiru roditelja), odluči unijeti red i dosljednost u svoj mladi život – posve prestane jesti. Treba se upitati jesu li sadašnji pristupi u hranjenju nasumični – da je jedina konstanta nedosljednost, da primarnom hranitelju nije bilo pruženo dovoljno pomoći u razvijanju režima hranjenja koji je prilagođen s djetetova gledišta predvidljiv.
Roditelji moraju razviti određena očekivanja za ponašanje svojeg djeteta tijekom obroka, kao što ih imaju i za ostalo. Objasnite prije objeda koja su ponašanja prihvatljiva, a koja nisu. Treba ih opisati ili demonstrirati, posebno ono što želite da dijete čini. Djetetovo „Ne volim to!“ može biti u redu nakon što je novo jelo isprobano, a svakako ne prije toga. Dogovorite se s djetetom da kuša makar najmanji komadić. Djeca gotovo uvijek znaju što bi htjela, ali prvih 12 do 14 godina života ne znaju mnogo o tome kakve su njihove prave potrebe. Kad dijete ne dobije baš ono što želi, tu nije riječ o nedostatku ljubavi i brige ili o pritisku. To je najbolji način da svoju djecu naučite razlikovati vlastite želje i osnovne potrebe. Kad pitate djecu što bi htjela jesti za doručak ili večeru, to ne znači da im dajete pravo da odluče što će se jesti. Time pokazujete da ste načelno zainteresirani za njihovo mišljenje. Pitanjem imaju li kakvih prijedloga ne obvezujete onog tko će kupiti namirnice i kuhati jelo da se tome pokori.
Razlozi zašto djeca neće jesti povrće su:

Ne vole okus nekog povrća pa zato ne jedu nikakvo
Neki roditelji postanu pretjerano nametljivi u pogledu namirnica
Ima roditelja koji postanu vrlo zabrinuti čim dijete prvi put odbije nešto jesti i onda objašnjavaju zašto treba jesti povrće
Povrće se može pripremiti na razne načine – djeca više vole jesti sirovo povrće, nego li kuhano te između obroka nego kao dodatak glavnom jelu.

Neka vaše izjave budu jasne i osobne: „Voljela bih da ovo probaš. Ja jako volim cvjetaču pa se nadam da će se tebi svidjeti.“, „Ne sviđa mi se da se igraš hranom i želim da odmah prestaneš!“, „Htio bih da ne ležiš na stolu, nego uspravno sjediš na stolcu.“, „Već gotov cijeli tjedan nisi ništa jela. Ne sviđa ti se hrana ili nisi naročito gladna?“, „Ja bih da prvo pojedeš piletinu, a onda sladoled.“, „U zadnje vrijeme mi je postao problem kuhati hranu koju ti voliš. Možeš li mi pomoći s nekoliko prijedloga?“ Nije problem u zahtjevu ili u očekivanju, već u načinu na koji ih se pokušava provesti. Nerealno je, npr. očekivati od dvogodišnjaka da ne eksperimentira s hranom. Maloj djeci potrebno je sve puno puta ponoviti prije nego što nešto zapamte i razumiju; tek nakon navršene četiri godine počinju imati jasnu predodžbu o tome što je ispravno, a što pogrešno. Četverogodišnjaci se uspoređuju s okolinom i žele biti slični odraslima kojima se dive. Kad se dijete te dobi poistovjećuje s odraslom osobom i oponaša je, spremno je početi učiti o lijepom ponašanju za stolom. To neće doći odjednom. Da bi dijete savladalo elemente lijepog ponašanja za stolom, potrebni su strpljenje, vježba, poticanje i ponavljanje. No, trebat će mu i primjer vašega ponašanja za stolom te zdrave prehrambene navike – ne očekujte da djeca imaju širok raspon namirnica ako ih nemate ni Vi. Pohvalite ga za sva nastojanja. Naglasite ono što je dobro, a zanemarite ono što je nije učinilo kako treba.
Pri isprobavanju novih okusa, poželjno je da roditelji pokažu iskreno zanimanje za djetetov doživljaj okusa:

„Ovo je brokula. Meni je fina, pa me baš zanima hoće li i tebi biti fina.“
„Danas imamo žutu rižu zato što je u njoj curry. To još nikad nisi probao... Što kažeš?“
„Danas sam kupio drugu vrstu krumpira. Zove se ... ja više volim onaj obični, ali sad ćemo vidjeti što ti kažeš.“
„Aha, tebi se to ne sviđa. Da možeš govoriti, mogao bi mi objasniti što ti se točno ne sviđa.“
„Možeš li mi objasniti zašto tebi nije fino...? Je li preslatko/presuho/...? ili ti je samo bljak?“

Nije loše biti iskren i reći da nešto ni mi odrasli ne volimo jesti. To pridonosi stvaranju atmosfere u kojoj se ukus pojedinog člana ne doživljava kao prijetnja slozi i zajednici, a onaj koji je taj dan kuhao neće to shvatiti kao osobnu kritiku. Tako djeca neće imati osjećaj da nešto s njima nije u redu zato što nešto ne vole, a ne trebaju ni raditi scene ako na njihovu tanjuru slučajno završi koji komadić cvjetače.
U slučaju da dijete odbija jelo i inzistira na nekom drugom (nezdravom), roditelj može reći: „Možeš sama izbrati hoćeš li pojesti … ili …. Reci mi kad odlučiš“ (bez objašnjenja ili ispričavanja kojima bi se uljepšala situacija). Dopustite djetetu da bira između primjerice krumpira pečenog u ljusci i kuhanog krumpira ili između jabuke i kruške. Nemojte dozvoliti da bira između sendviča i čokoladice ili vode i gaziranog soka. U slučaju da dijete odbije obje opcije, tada možete reći: „Možeš odabrati i da ništa ne jedeš. Ali bih više voljela da nešto pojedeš.“ , „Postali smo zabrinuti za tvoj tjelesni razvoj, pa ćeš od idućeg tjedna dobivati ono što jedemo i mi ili smisli neki drugi prijedlog. Nisam očekivala da ćeš zbog naše odluke biti sretan, ali svejedno će biti tako.“ Ako dijete ipak odbije, sigurno neće umrijeti od gladi i sigurno to neće ponavljati svako jutro cijelo svoje djetinjstvo. Ako odbije jesti, morate to izdržati bez prisila ili kritiziranja. Nemojte se praviti da ga ne vidite ili ga svjesno ignorirati. Ono je još uvijek punopravni član vaše obitelji – trenutno je član koji ne jede. Hranu mu ponudite jednom i s njim razgovarajte i raspravljate na isti način na koji to činite s drugima za vrijeme jela.
Najvažnije da roditelji postave neka pitanja sami sebi i dođu do onoga što žele:

Riskiramo li da dijete postane pothranjeno ili loše uhranjeno ako se ovo nastavi nekoliko tjedana?
Jesmo li najviše zarinuti zbog reakcije okoline? I koliko to ozbiljno moramo shvatiti?
Jesmo li sigurni da je to postala samo loša navika ili je pokazatelj da to nismo uzeli ozbiljno i sad to želimo promijeniti?
Je li naše vjerovanje da nijedno dijete nije umrlo od gladi zbog čiste tvrdoglavosti tolika da se usuđujemo pustiti da to ide dokle hoće?

Sve što se događa u pojedincima i njihovim međusobnim odnosima izlazi na vidjelo za vrijeme jela – izravno ili neizravno. Vrijeme jela nije prilika za odgajanje djece i mijenjanje vlastite obitelji. To je vrijeme kad možemo susretati i doživjeti našu obitelj točno onakvom kakva jest – i to kakva je danas. Dječji stolac tek je jedan od stolaca oko stola – a ne prijestolje. Odgoj u obliku kritike, opominjanja, ponižavanja, vikanja i diktatorskih predavanja – posebno onih koji se tiču djetetova ponašanja za vrijeme jela – ne donosi korist i uništava najvažnije elemente obroka: hranu, uživanje i zajedništvo.

LITERATURA:

Boban Pejić, J. (2008). Obitelj za stolom. Dijete, vrtić, obitelj, 51, 31.
Brazelton, T. B. (2007). Hranjenje bebe i djeteta: Brazeltonov pristup. Ostvarenje: Zagreb.
Juul, J. (2007). Hura! Idemo jesti!. Naklada Prlago: Zagreb.
Kirsten A. Hansen, Roxane K. Kaufmann, Steffen Saifer (1999). Odgoj za demokratsko društvo: priručnik za odgojitelje i roditelje. Udruga roditelja korak po korak. Mali profesor: Zagreb.
Leus, T. (2014). Najčešće roditeljske zablude: 49 zamki u odgoju i kako ih izbjeći. Planet Zoe: Zagreb.
Macht, J. (2005). Moje dijete ne želi jesti: kako pomoći djeci koja odbijaju hranu. Ostvarenje: Lekenik.
Pinter, D. (2008). Kako steći dobre prehrambene sklonosti?. Dijete, vrtić, obitelj, 51, 16-17.
Reichlin, G., Winkler, C. (2011). Džepni roditelj. Školska knjiga: Zagreb.
Sindik, J., Pribela-Hodap, S. (2008). Psihološki aspekti (ne)jedenja. Dijete, vrtić, obitelj, 51, 18-19.
Woolfson, R. C. (2004). Zašto djeca to rade?: praktični vodič za roditelje. Profil International: Zagreb.

Napisala: Margareta Škofljanec, stručni suradnik pedagog

Ispiši stranicu