Sprječavnje i uklanjanje problema spavanja djece u obiteljskom domu

Roditelji su učitelji, jedini koji će naučiti svoje dijete spavanju. No, često rade stvari kojima ne uče djecu spavati – čine ih s najboljom namjerom, ali su one potpuno beskorisne, a ponekad čak i kontraproduktivne. Roditelji kao i njihova djeca mogu naučiti što to znači uspavati dijete na kvalitetan način i kako to učiniti. Dijete je premaleno da bi znalo koliko je važno da nauči spavati samo i logično je da želi njegovi roditelji budu uz njega. Sva djeca u tome uspiju, prije ili poslije, stoga ne vrijedi isprika da je dijete vrlo živo. Do četvrtog mjeseca djetetov mozak već je toliko zreo da može preuzeti svoju ulogu u učenju spavanja. Ipak, valja imati na umu da je teže promijeniti naviku spavanja djeteta nakon njegove pete godine. Djeca s teškoćama u razvoju mogu naučiti spavati na isti način i slijedeći isti postupak kao i bilo koje drugo dijete. Vjerojatno će biti malo teže naučiti ih, jer obično imaju manju sposobnost održavanja pozornosti, ali nikad ne smijemo podcijeniti njihovu sposobnost da nas razumiju.

Dobre navike spavanja
Kako ćete znati spava li dijete dobro? Za dijete se može reći da dobro spava (pod uvjetom da je zdravo i starije od šest mjeseci) ako:

liježe na počinak bez plača i veselo
samo zaspi
spava u svom krevetiću s ugašenim svjetlom
spava između 11 i 12 sati (premda je nekima dovoljno manje sati sna)
spavati ide u uobičajeno vrijeme (dokazano je da dječji mozak uspijeva lakše zaspati ako ga naučimo spavati između 20 i 21 sati zimi, a između 21 i 22 sata ljeti)
zaspi bez uspavljivanja za 15-ak minuta
spava otprilike onoliko koliko je uobičajeno za njegovu dob
ima ustaljen ritam dnevnoga i noćnoga spavanja u skladu sa svojom dobi
tijekom noći se uglavnom ne budi, a ako se probudi radi odlaska na toalet ili zato što je žedno, nakon toga ubrzo zaspe samo
ujutro se budi u razumno vrijeme, izgleda odmorno
dobro je raspoloženo i sposobno je ostati budno tijekom najvećeg dijela svojih budnih sati.

Ako je situacija drugačija, najčešći su razlog pogrešne navike spavanja koje je dijete usvojilo te treba odlučiti treba li ono manje sna, malo više sna ili jednaku količinu sna, ali u drugo vrijeme.
Treba uzeti u obzir da postoje „prirodni spavači“ koje u spavanju ništa ne može omesti: svejedno im je jesu li na svjetlu ili mraku, okružuje li ih buka ili tišina, jesu li kod kuće ili u gostima. Ako iz nekog razloga poremete raspored odlaska na spavanje, i tome se bez teškoća prilagođavaju. S druge strane, neka su djeca veoma osjetljiva na svaku promjenu u rasporedu i teško se uspavljuju – samo uz pomoć roditelja. I kada konačno budu umorna, bore se sa snom pokušavajući što duže ostati budnima. Reagiraju na svaki zvuk ili neki uzbudljiv posjet.
Odstupanja od oko jednoga sata su posve normalna. No, ako dijete spava nekoliko sati kraće nego što je potrebno, s njegovim navikama spavanja najvjerojatnije nešto nije u redu. Određene promjene navika vjerojatno bi produžile njegovo spavanje. Možda vaše dijete spava znatno duže od vremena navedenog kao prosjek. Ne trebate se brinuti. Vjerojatno je u pitanju velika spavalica. Narkolepsija se javlja tek u školskoj dobi (ako mislite da vaše dijete predugo spava, posavjetujte se s pedijatrom).
Duljina spavanja koja nam je potrebna uvelike je povezana s genetikom – ako je jedan od roditelja velika spavalica ili mu je pak potrebno nešto manje sna no što je uobičajeno, povećavaju se šanse da će im i dijete biti takvo.

Loše navike spavanja
Ako se promjenom navika produži ukupno vrijeme spavanja djeteta, roditelji će primijetiti neke promjene u djetetovom ponašanju – manju razdražljivost, veću usredotočenost pri igranju, manje izljeva bijesa,... Djeca koja loše spavaju tijekom dana pate od promjena raspoloženja: razdražljivija su i loše volje, ovisnija su o osobama koje se brinu za njih negoli djeca koja nemaju tu vrstu problema, plaču bez razloga, povučena su. Ako se dijete dovoljno ne odmori, osjećat će se srdito, nervozno, umorno i bit će pospano. Ne bude li dijete uspjelo promijeniti svoj biološki ritam i naučilo pravilno spavati, patit će od onog što se klinički zove „dječja nesanica“ ili nesanica zbog nepravilnih navika. Radi se o potpuno normalnom djetetu u psihičkom i fizičkom smislu. Značajke tog poremećaja su:

poteškoće da sama zaspu
mnogostruka noćna buđenja
lagani san (dijete se probudi na bilo kakav zvuk)
dijete spava manje sati od uobičajenih za svoju dob
dijete pokazuje strah od spavanja i mraka
pokušava što je više moguće odgoditi početak spavanja
izmišlja isprike kako ne bi spavalo samo
odbija ići spavati kod drugih
osjeća se nemirno kada se približi trenutak polaska na počinak.

Loše navike spavanja djeteta ostavljaju posljedice i na roditeljima – osjećaju se umornima, nesigurnima, krivima, frustriranima, neuspješnima i nemoćnima, međusobno se optužuju, osjete se promjene u bračnoj intimi, a mogu se javiti i agresivne reakcije.
Kada postoji kombinacija više aktivnosti koje roditelj mora obaviti da bi dijete zaspalo, govorimo o kompliciranijim navikama uspavljivanja. Rituali se odnose na ono što prethodi spavanju, ali dijete zaspi samo, u svojem krevetiću. Prilikom uspavljivanja roditelji su uključeni u stvaranje određenih uvjeta za vrijeme procesa padanja u san, što nije dobro. Ne preporučuje se djetetu prije spavanja ljuljati ga u naručju, u kolijevci, držati ga za ruku, šetati s njim u kolicima, voziti ga automobilom, dati mu da nam dira kosu, lupkati ga po leđima ili ga milovati, dati mu bočicu ili ga dojiti kako bi ušutjelo, staviti ga u svoj krevet, pustiti ga da skače sve dok se ne sruši od umora, dati mu vode. Sve navedene vrste pomoći oko uspavljivanja pomaknite na pola sata ranije, a zatim ih nakon nekog vremena potpuno izostavite – stavite budno dijete u krevetić. Ne zaboravite da djetetu treba povremeno dopustiti da provede malo vremena u krevetiću – razgledavanje okoline bebi može biti zanimljivo.
Računajte da ni vama provođenje novog oblika uspavljivanja neće biti baš ugodno. Istina je da je u nekim slučajevima teže primijeniti metodu negoli u drugima, međutim, nemojte se obeshrabriti. Dogovorite se s partnerom oko provođenja načina uspavljivanja. Ako netko od roditelja misli da neće moći surađivati, neka pusti onoga drugoga da provede novu metodu uspavljivanja. U slučaju razvedenih roditelja, oba bi trebala imati isti stav i rutinu oko uspavljivanja djeteta. Ako se dijete razboli, prekinite s njezinim uvođenjem. Budite strpljivi, podsjetite se da je vaš posao da usadite u dijete zdrave navike i kako je spavanje važno za razvoj dječjeg mozga.

Preduvjeti za miran san
Pokrenuti djetetov sat možemo pomoću različitih vanjskih poticaja. Poželjno je istaknuti razliku između svjetla (dan) i mraka (noć) te buke (dan) i tišine (noć) – zbog toga tijekom dana nećemo stvarati umjetne ugođaje i dok dijete spava danju nećemo hodati na prstima po kući niti ćemo spuštati sve rolete. Uz odmor možemo povezati obrok (svakog dana u isto vrijeme) koji najavljuje aktivnost koja slijedi nakon njega – spavanje (bilo da je to dnevni odmor ili dugo noćno spavanje).
Za dobar i nesmetan san važnu ulogu ima temperatura prostorije i dovoljna vlažnost zraka. Zimi su mnoge sobe pregrijane, a zrak presuh. Zato treba prije spavanja djeteta smanjiti grijanje i dobro prozračiti prostoriju. Treba se pobrinuti i da tijekom noći ulazi dovoljno svježeg zraka.
Drugi preduvjeti za miran san mogu biti: jastuk, krevet, strana kreveta, deka, mirisi, prostorija,... Iako o svojim asocijacijama uz spavanje najčešće i ne razmišljamo, svaku promjenu tih preduvjeta primjećujemo i na nju reagiramo. Kako to sve utječe na (ne)buđenje djeteta tijekom noći? Funkcija buđenja je kratko provjeravanje je li s našom okolinom sve u redu. Uzmimo za primjer sebe. Tijekom noći se kratko budimo i shvatimo da nam nema jastuka. Tada se počinjemo razbuđivati te tražimo jastuk kojeg ne možemo napipati. Osjećamo se ljutito i frustrirano. Slično se osjeća i dijete koje plače noću zato što mu je oduzeto ono uza što je zaspalo i na što je naviknuto (npr. u naručju roditelja), a kada se nakratko probudi, nađe se u sasvim drugoj – samo u svojem krevetiću. U slučaju da se situacija s jastukom ponavlja svaku večer, tada bismo bili frustrirani i prije odlaska na spavanje jer znamo da možemo očekivati da nam čim zaspimo nestane jastuk. Vjerojatno ne bismo mirno utonuli u san, već bismo bili napeti i oprezni te se otimali u snu. Tako se dijete bori sa snom jer nije sigurno što će se dalje dogoditi. Dijete neće zaspati dok ga roditelji ponovno ne stave u naručje (u situaciju u kojoj je naviklo spavati). Ako naviknete dijete da zaspe samo, u svom krevetiću, ta će situacija za njega biti u redu i pri svakom buđenju tijekom noći ona će nastaviti spavati bez razbuđivanja.
Također, nikad nemojte djetetu uzimati njegovu igračku s kojom spava, osobito ne silom, iako možda mislite da je vaše dijete već dovoljno veliko za nešto takvo. Ta igračka za dijete ima osobitu psihološku važnost i od nje će se odvojiti kada bude spremno za to.
Buđenje djeteta možete spriječiti i tako da ga primjereno odjenete – tijekom noći dijete se lako otkriva okrećući se po krevetiću, pa mu bude hladno – zato se preporučuje da dijete spava u jednodijelnoj pidžami, kako bi mu stalno bilo toplo (po zimi).
Želite li dijete naviknuti na novu sobu, potrudite se da što više zadržite ona uporišta koja su djetetu poznata. Nakon kraće faze privikavanja dijete će prihvatiti svoj novi kutak za spavanje.

Rituali prije spavanja
Pod večernjim ritualima podrazumijevamo sve one aktivnosti koje se događaju neposredno prije djetetova spavanja. Dijapazon tih aktivnosti raznovrstan je i bogat: dijete može vrijeme prije spavanja provoditi s bratom ili sestrom ili pak s cijelom obitelji. Preporučuje se da se rituali izvode u dnevnoj sobi ili u bilo kojoj drugoj sobi, samo ne u spavaćoj. Tako ćemo naglasiti djetetu da se u sobi isključivo spava. Ovo je vrijeme kada roditelji prepoznaju da je djetetu teško odreći se jedne aktivnosti kako bi prešlo na drugu, osobito kada se radi o spavanju. Rijetka su djeca koja žele popustiti i otići na spavanje – bilo da se radi o kratkom poslijepodnevnom spavanju ili o noćnom počinku. Što je umornije, to će vjerojatnije biti i dezorganiziranije pa će se i jače opirati odlasku na spavanje. Često razlog za takvo ponašanje može biti i privlačenje vaše pozornosti, stoga ne preskačite večernje rituale.
Odvojite 10 do 30 minuta prije spavanja za posebno vrijeme s djetetom. Večernji rituali olakšat će djetetu odvajanje od vas i učvrstiti vaš odnos. Zajedničko vrijeme prije spavanja treba imati mirnu aktivnost poput slaganja kockica, čitanja priče,… Sa starijom djecom može se razgovarati o nečemu što se dogodilo i sl. Razgovor o proteklom danu pružit će djetetu ugodan zaključak dana i lakši uvod u kretanje na počinak. Neki su dani pretrpani problemima i neugodnim iskustvima i ponekad djecu razmišljanja o njima ne napuštaju ni do kretanja na počinak.
Možda dijete ponekad ima problema sa spavanjem, zbog viška energije. Zato pokušajte djetetu dati mogućnost da prije kretanja na počinak još malo isprazni svoje „baterije“ (primjerice, kroz igru lovice, vožnjom bicikla, plesom, skakanjem, prevrtanjem i hrvanjem). No, pripazite da ove aktivnosti privedete kraju otprilike pola sata prije odlaska na spavanje. Tako će djetetu ostati još dovoljno vremena da se primiri i započne uhodani ritual odlaska na spavanje.
Jedan od uzroka problema sa spavanjem može biti i konzumacija slatkih, gaziranih pića tijekom dana, a posebice prije spavanja. Također, treba pripaziti i na neke čajeve (crni i zeleni čaj) koji podižu raspoloženje. Zato ih nije preporučljivo konzumirati prije spavanja.
Dijete zna kako vrijeme za spavanje znači da će uskoro napustiti zajednički svijet s roditeljima i uploviti u tajnoviti svijet snova. Bajke i narodne priče pomažu djeci da naprave skok iz jednog svijeta u drugi. Djetetu možete pripovijedati o pouzdanom i prijateljskom liku na koje se dijete može svake noći osloniti da bi otjeralo čudovišta. Važno je da bajke ili priče imaju pozitivan ili sretan završetak. Za pred spavanje poželjno je čitati priče koje su djetetu otprije poznate (njemu najomiljenije) i koje želi stalno slušati. Za djecu je bolje da nove, strašne, uzbudljive priče čuju prije odlaska u krevet nego neposredno prije spavanja jer neće moći zaspati. Djetetu ćete pomoći ako ga unaprijed upozorite: „Ovo je posljednja knjiga koju ćemo pročitati. Kada s njom završimo, vrijeme je za pusu za laku noć. Zatim gasim svjetlo...“, „Imamo još samo tri stranice. Vrijeme je da se pripremiš za laku noć“. Ako odlučite pročitati dvije priče, onda neka budu dvije. Roditelji su ti koji određuju koliko će trajati aktivnost prije spavanja. Poslije toga ušuškajte dijete i izađite iz sobe.
Vrijeme povedeno s djetetom ispred televizora također nije pravi izbor za pripremu za spavanje. Ako dijete osjeti vašu nesigurnost, to će mu dati izvrstan prostor za manevriranje. Televizija i računalne igrice vjerojatno će očarati djecu. Tijek slika i događaja na ekranu utjecat će na tijek misli djeteta i ono će nakon duljeg vremena provedenog izmijeniti osjetilni način reakcije prema stvarnom svijetu oko sebe. Stoga ograničite vrijeme gledanja televizije i igranja računalnih igrica kako dijete prije spavanja ne bi bilo suviše napeto. Djetetu je potrebno vrijeme da sredi dojmove. Možete s njime popričati o onome što je vidjelo kako biste utvrdili ima li dijete problema s prihvaćanjem viđenog. Ako ima, možete ga upitati što ga muči i razjasniti mu nedoumice kako ga one ne bi mučile u trenucima pripreme za spavanje.
Večernji ritual treba odlučno privesti kraju. Važno je stvoriti dobre navike spavanja tako da dijete shvati da su igra i maženje jedno, ali da spavanje znači biti sam u svome krevetiću, a ne biti u naručju. Osjećaj bliskosti s roditelj umirit će dijete i pripremiti ga za san. Zato za malo dijete može biti vrlo zastrašujuće ako ga samog pošaljete u krevet. Katkad će djeci završetak večernjeg rituala biti prihvatljiviji ako im ostavimo odškrinuta vrata sobe jer prigušeni zvukovi i svjetlost olakšavaju večernje razdvajanje.
Dajte svojem djetetu mogućnost da samo izrazi svoje želje, stoga mu ponudite nekoliko mogućnosti koje će ga zadovoljiti i učiniti sretnim pri kretanju na počinak. Naravno da o vremenu odlaska na spavanje nećete raspravljati, ali možete ponuditi djetetu da samo izabere odjeću za spavanje, priče koje će čitati ili lutke i životinje s kojima će spavati.
Ako dijete misli da se istovremeno na nekom drugom mjestu događa nešto uzbudljivo, aktivno će se dijete obvezno poželjeti tamo naći. Ukoliko dijete može čuti smijeh, televiziju, priču u dnevnoj sobi, onda je razumljivo zašto se osjeća isključeno. Zato pokušajte da sat prije spavanja stišate televizor, računalo i igrice. Pogasite jaka svijetla i ostavite samo svjetiljke. Ograničite sve aktivnosti na one koje su umirujuće i tihe. Ako su gosti u kući, ne puštajte glasnu glazbu i ograničite se na tihu konverzaciju.

Reakcija na novu rutinu uspavljivanja – plakanje
Metoda privikavanja djeteta na novu rutinu uspavljivanja podrazumijeva da će dijete plakati. Ako zaplače nema razloga odmah juriti u pomoć jer to što plače ne znači da se nešto dramatično događa ili da dijete pati pa mu vaša prisutnost treba iste sekunde. Nemojte upadati u zamku da bebu čim zaplače odmah dojite. Osobito to ne činite noću ako zaplače u fazama kratkotrajnoga buđenja. Možda ćete joj više naštetiti uzmete li je jer će se tako razbuditi. Nemojte obraćati pozornost na svoju bebu samo kada plače. Igrajte se s njom, pričajte joj, mazite je i kada je dobro raspoložena. Ako se mališanom bavite samo kada plače, velike su šanse da shvati kako jedino plačem može privući vašu pozornost te ćete svojim stajalištem zapravo podržavati njegovo plakanje.
Postoji uvjerenje da što dijete duže plače, da će se samo izmoriti i na kraju zaspati. Dijete ne može mnogo naučiti od osamljenog jecanja u tami – preuzrujano je da bi se bez roditeljske pomoći bacilo na posao samostalnog uspavljivanja. Uđete li u sobu nakon što dijete plače dva sata, ono će shvatiti da je važno dovoljno dugo plakati i vi ćete sigurno doći. Drugim riječima, ako dijete naviknete da plakanjem postigne ono što želi i da na taj način privlači vašu pozornost, dobit ćete obrazac ponašanja. Poruka koju dajete bebi ostavljate li je satima da plače jest – nema me. To nije dobra poruka jer dijete neće prestati plakati zato što je shvatilo da treba spavati, već zato što vidi da vi ne pomažete i da na vas ne može računati. Kako je spavanje usko vezano uz osjećaj napuštanja, situacija u kojoj dijete satima plače samo nije dobro rješenje na duže staze.
Bitna razlika u odnosu na metodu plakanja satima jest to što ćete u redovitim razmacima nakratko ulaziti u sobu da djetetu date do znanja da je sve u redu, da ste tu. Za to vrijeme nećete ga uzimati i uspavljivati, već ćete svojom kratkotrajnom prisutnošću potvrditi da ste tu za njega, ali da treba spavati u svom krevetiću. Iako dijete neće biti oduševljeno, brzo će shvatiti. Neće biti nanošenja emocionalne štete kao što je može biti ako dijete nekoliko sati plače (a da mu se ne javite) te ono ne zna jeste li u susjednoj sobi ili izvan doma i hoćete li se uskoro vratiti.
Po povratku u sobu nemojte dijete kuditi ili vikati na njega. Govorite mu nježno i mirnim glasom, prenoseći djetetu sigurnost. Ulazite i izlazite iz sobe u sve dužim razdobljima, bez obzira što se nije umirilo, sve dok ne zaspi. Nemojte pokazivati uznemirenost, nestrpljivost i ljutnju. Ma koliko puta ulazili govorite kratko u monologu, ne odgovarajte ni na jedno pitanje ili radnju.
Ako s djetetom imate dobar, topa i blizak odnos te ga tijekom dana obasipate ljubavlju i pažnjom, malo plakanja uvečer radi stvaranja boljih navika spavanja sigurno mu neće nanijeti nikakvu psihičku traumu. Dijete zna da ste vi blizu te da mu pružate svoju podršku.

Noćna buđenja
Bebe su naučene ogladnjeti i ožednjeti noću, pa se noćni obroci postupno moraju ukinuti. Noću presvlačite dijete samo ako je nužno, i to brzo, bez pričanja, igre i maženja, uz prigušeno svjetlo. Ako se dijete budi noću i budi vas jer je žedno ili želi da ga odvedete na toalet, primite ga za ruku i bez riječi odvedite tamo te ostanite na neophodnoj udaljenosti. Ni slučajno ga nemojte uspavljivati ili mu pričati. Kada dođe u vašu sobu, vratite ga natrag sa što manje objašnjenja i rasprave. Sljedećeg puta uputite dijete na toalet prije kretanja na spavanje.
Kada dijete navrše 12 mjeseci, rituali za odlazak na spavanje počinju se podvrgavati kušnji. Beba nije više spremna samo tako otići na spavanje. Svaki rastanak pred spavanje može se pretvoriti u nadmetanje jer ona želi ispitati misle li roditelji ozbiljno. U drugoj i trećoj godini dijete se nastavlja boriti za samostalnost i to tako što će inzistirati da sve bude po njegovom. Kako se borbe budu intenzivirale, mnogi će dvogodišnjaci imati noćna buđenja. Roditelji to moraju smatrati nečim privremenim.
Nakon nekog stresnog iskustva, poput odlaska na cijepljenje, dijete će se sasvim sigurno buditi noću. Možda će zaplakati kao da se boji, premda se noćne more češće javljaju nakon druge godine života. Dok se njegovo osvajanje neovisnosti danju nastavlja, noću se vrlo lako može vidjeti koliko je još ovisno. U tom slučaju dijete treba izdašnije utješiti.
Smatra se da je noćno buđenje problem ako se beba budi i plače noću pet ili više puta, a poremećaj traje dulje od tri mjeseca.

Pitanje kreveta
Djeca koja spavaju s roditeljima ne spavaju bolje od one koja spavaju sama. Spavanje djeteta u krevetu roditelja opravdano u doba dok dijete treba stalno hraniti, čak i tijekom noći, ako je bolesno, pa treba pratiti njegovo stanje ili ako je uplašeno zbog noćne more. No, to su sve privremene situacije.
Bebe tijekom noći mogu biti aktivne – pužu po krevetu, kao da traže kutak u kojem bi se smirile. Stoga su potrebne brojne sigurnosne mjere kako bi beba tijekom spavanja bila na sigurnom:

presudno je da se s krevetića svuče sva nepotrebna posteljina i da se ne koriste jastuci jer se dojenčad u njima može ugušiti
madrac mora biti ravan i čvrst (kako beba u njega ne bi utonula ili zagnjurila lice) te se sigurno uklapati unutar krevetića
u pidžami koja pokriva noge i ruke bebi može biti dovoljno toplo pa se uz njih ne trebaju rabiti pokrivači ili plahte
rešetke krevetića ne smiju nedostajati ili biti slomljene te ne bi smjele biti razmaknute tako da beba može da provuče glavicu
uzglavlje i podnožje krevetića moraju biti čvrsti, bez ikakvih udubljenja koja bi mogla uzrokovati da se bebina glavica zaglavi
ugaoni stupovi ne bi smjeli stršati izvan ograde jer bi za njih mogla zapeti bebina odjeća ili posteljina
krevetić ne smije biti obojan ili premazan bojom ili lakom koji sadrže olovo
budite sigurni da u krevetiću nema ničega što dijete može podići i progutati (sve što visi iznad krevetića trebalo bi biti izvan bebina dohvata, a pa i onda kada se bude mogla podići na ruke i koljena)
krevetić se ne bi smio nalaziti u blizini radijatora, prozora, zavjesa i drugih opasnih predmeta
dopuštajte djetetu koje je mlađe od 6 godina da spava na gornjem dijelu kreveta na kat.

Ne selite dijete iz dječjeg krevetića sve dok više nema drugog izbora. Ako dijete još uvijek može izaći iz svojeg krevetića tako da se popne na stranicu krevetića, došlo je vrijeme da ga se premjesti u pravi dječji krevet. Obično se to događa u trećoj ili četvrtoj godini, ali u brojnim slučajevima i ranije.

Popodnevni odmor
Tijekom četvrte i pete godine djeca koja su inače spavala poslijepodne neće toliko više imati potrebu za time. Kada djeca prerastu poslijepodnevna spavanja, u svom dnevnom ritmu ipak trebaju neko redovito vrijeme za usporavanje, za mirno igranje i odmor. Poslijepodnevni san trebaju barem do treće godine, a neka će djeca spavati poslijepodne sve dok ne navrše pet godina.
Većina djece te dobi treba svake noći spavati otprilike 12 sati. Dijete koje po danu previše spava, noću nije toliko umorno. Zato treba skratiti dnevno spavanje kako bi se prevladao problem. Pazite da njegov poslijepodnevni san ne traje dulje od tri sata.
Nikada se dnevnim spavanjem ne služite kao prijetnjom ili kaznom. Svako dijete će se zasigurno oduprijeti dnevnom spavanju ako mu se ono predstavi na takav način.
Za kratak počinak dijete pripremite unaprijed. Kada počne ručak, podsjetite ga kako će uskoro doći vrijeme da malo odspava. Poslužite se djetetovim ritualima pred odlazak na spavanje – maženjem, pričom,... Ohrabrite ga da se utješi svojim ljubimcem. Govorite o tome pozitivno, kao o vremenu za opuštanje, čitanje priče i odmor, punjenje baterija i pripremu za uzbudljivo poslijepodne.

Problemi spavanja
Problemi spavanja koji nisu povezani s navikama uspavljivanja i ritmom spavanja su noćni strahovi, hodanje u snu, pričanje u snu i noćne more.

Noćni strahovi
„Noćne“ strahove prepoznajemo po tome da za vrijeme napadaja dijete viče, plače, neka djeca udaraju (kao da se brane), pričaju, mrmljaju, istovremeno djeluju preplašeno i zbunjeno, ne prepoznaju roditelja, ne daju se umiriti. Radi se o nepotpunom buđenju iz dubokog spavanja (događa se između sat do četiri sata nakon usnivanja), pa se može pojaviti i tijekom popodnevnog i večernjeg sna. Tijekom spavanja djeca i odrasli prelaze iz jedne faze sna u drugu – trgnu se iz faze dubokog sna, ali nakon toga ponovno utonu u duboki san bez teškoća. Neka djeca umjesto da padnu ponovno u fazu dubokog sna, ponekad dulje vrijeme ostanu u stanju istovremene budnosti i spavanja, pa je razumljivo da se tada ponašaju čudno. Važno je napomenuti da noćni strahovi za dijete manje uznemirujući od noćnih mora (ne pamte noćne strahove), iako mogu zastrašiti roditelja.
Najčešće djeca nemaju još strahove niti dublje probleme, iako stres može biti okidač (primjerice, prilagodba na novu situaciju). Djelomično odgovor može ležati i u tome da proces sazrijevanja mozga još nije dovršen.
U takvim situacijama poželjno je pokušati umiriti dijete verbalno („Mama/tata je tu“), fizički (sjesti blizu djeteta, pomaziti ako dopušta), te ga poleći u ugodan položaj kako bi se smirilo i zaspalo. Dijete nije poželjno razbuđivati, poticati ga da što više govori, da otvori oči jer kada ponovno zaspi opet se može ponoviti noćni strah. Ako se dijete ne da smiriti, povucite se i pričekajte, ali ga promatrajte. Malo je vjerojatno da će dijete ponovno zaspati ako ga dirate ili razgovarate. Vaša nastojanja da ga utješite mogu ga zadržati u tom dijelu sna (ne potpuno budnoga, a ipak u nemogućnosti da prijeđe u novu fazu dubokog sna). Često vaša prisutnost i nježno „Sve je u redu“ bit će dovoljno da dijete nastavi spavati.
U slučaju da je dijete tijekom dana prestrašeno i napeto, treba se posavjetovati s pedijatrom. S vremenom bi takvo ponašanje trebalo proći samo do sebe. Noćni strahovi obično iščezavaju nakon šeste godine.
Dovoljno sna i ujednačen ritam s ustaljenim rasporedom također je od velikog značaja. Klinike za poremećaje spavanja tvrde da je neispavanost najuobičajeniji uzrok noćnih strahova. Najbolji je lijek pobrinuti se da dijete spava dovoljno (uvečer ga stavljajte u krevet nešto ranije).

Hodanje u snu
Pri hodanju u snu dijete ustaje i tumara po sobi ili domu. Hod je lagano nesiguran. Dijete se polagano diže iz kreveta i djeluje kao da zna cilj kretanja. Osjetila su oslabljena, osim ravnoteže i kretanja. Za vrijeme hodanja u snu dijete je svjesno okoline, ali je na nju indiferentno. Dijete može odgovoriti na vanjske podražaje, ali slabim intenzitetom. Dijete je teško probuditi. U budnom stanju ne sjeća se da je hodalo. Poremećaj je često prisutan u više članova iste obitelji.
Dijete može primjerice otići na toalet u potpuno nesvjesnom stanju. Moguće je da dijete prilikom hodanja u snu otvara/otključava vrata, otvara prozore, popne se na ogradu balkona, kreće se po stubama i sl., pa se time dovodi u opasnost. Dijete doduše izvodi naoko razumne i smislene pokrete, ali ono ne zna što radi jer zapravo spava. S nekom se djecom može razgovarati, pa se bez protivljenja daju odvesti natrag u krevet.

Pričanje u snu
Pričanje u snu događa se u nepotpunom stanju budnosti. Tijekom tog stanja dijete nije potpuno orijentirano na svoju okolinu. Može brbljati, mrmljati, zavikivati, stenjati, izgovarati riječi koje je tek naučilo. Teško je razabrati o čemu dijete govori, jer je govor nerazumljiv i djelomičan. Dijete ne treba buditi, već ga ostaviti na miru jer to stanje brzo završava. Dijete se može samo s time nositi. Pričanje u snu može biti znak da je dijete pod stresom ili osjeća pritisak. To je bezazlena pojava i prolazi sama od sebe kada se dijete vrati u svoju jednoličnu svakodnevicu.

Noćne more
Pojavljuju se u drugoj polovici noći. Dijete se iz noćne more budi uplašeno te će reći da se boji ili da je sanjalo ružan san. Nakon noćne more dijete je uplašeno, pa možda neće moći ponovno zaspati. Noćne more mogu se pojavljivati u stresnijim razdobljima.
U dobi od dvije godine mnoga se djeca počnu plašiti mraka. Potpuno mračna prostorija potiče maštu i otežava djeci, kada se bude noću, raspoznati poznato okruženje. Zato stavite noćnu lampicu ili pustite u sobu malo svjetlosti.
Već i potpuno normalne svakodnevne situacije mogu, s vremena na vrijeme, preopteretiti dijete, a pogotovo ako se događaju značajne promjene poput selidbe, rođenja brata ili sestre, upisa u vrtić, bolest ili svađe u obitelji. Danju vam se može činiti da se dijete sa svime tim dobro „nosi“. Tek će se u krevetu vaša velika šestogodišnjakinja opet pretvoriti u malenu djevojčicu, kao da je odjednom dvije ili tri godine mlađa. Djeca često ne mogu posložiti vlastite osjećaje. Rijetko mogu točno izraziti što ih zaista uznemiruje. Možda umjesto toga navode da se boje čudovišta. Isto tako, treba uzeti u obzir i to da ne mogu sva djeca samo tako „probaviti“ čudovišne likove iz crtića, iako su tehniku služenja daljinskim upravljačem odavno svladala.
Razgovarajte s djetetom o tome što je stvarno, a što izmišljeno – nježno i strpljivo objasnite djetetu da čudovišta postoje samo u mašti, knjigama ili na TV-u. Upitajte dijete kada je zadnji put vidjelo pravo čudovište danju. Otjerajte čudovišta – zakoračite u djetetovu maštu i riječima otjerajte čudovište ili izumite anti-čudovište sprej kojim ćete poprskati sobu ili djetetu odjenuti posebnu anti-čudovište pidžamu. Pretvorite zastrašujuće u smješno – neka vam dijete nacrta sliku čudovišta kojeg se boji, a zatim joj dajte smiješno ime ili o njoj ispričajte smiješnu priču. Takva zamišljanja daju djetetu kontrolu nad čudovištem i čine dijete manje ranjivim. Neke slikovnice s čudovištima mogu biti zabavne jer demistificiraju čudovišta i pomažu djeci da vide da se i druga djeca boje čudovišta. Ona nestanu kada dijete zatvori slikovnicu.
U trećoj i četvrtoj godini dijete priča roditeljima što je sanjalo – svoje snove najčešće miješa s maštom i stvarnim događajima. Tek oko sedme godine dijete može realno ispričati što je sanjalo. Stoga, kad se nakon noćne more probude, još se osjećaju ugroženima, prestrašenima i trebaju utjehu. Imajte razumijevanja za dijete kada se navečer ne ponaša mirno i samostalno kao danju. Rečenice poput: „Kako se to ponašaš“ ili „Nisi više mala beba“ djetetu neće pomoći. Mnogo je djelotvornije djetetu uvijek iznova dati do znanja: „Mama i tata su tu. Mi te jako volimo i čuvamo te.“ Pritom ga čvrsto zagrlite. Vaše će samopouzdanje mnogo brže umiriti dijete negoli duge rasprave o njegovu strahu. Osjećaj sigurnosti najbolje ćete mu pružiti vladajući se mirno i samouvjereno. Stariju je djecu korisno upozoriti da je to bio san i pitati ih što su sanjala tek ujutro. No, nemojte ih siliti da vam ispričaju san, ako to ona sama ne žele. Ostanite s djetetom dok se ne smiri (15-30 min.) ili dok ne zaspi. Mnogo lakše svoje snove izražavaju crtežima ili kroz igru. Važno je da dijete strpljivo slušamo jer se pričanjem dijete oslobađa od napetosti koju je prouzrokovao san.
Ako je dijete samo ponekad strašljivo, možete ponekad promijeniti večernji ritual. Legnite uz dijete ili ga dovedite u svoj krevet (to može biti korisno kad primjerice vani bjesni oluja, kada je dijete bolesno ili mora svladati uznemirujući doživljaj). Doduše, može se dogoditi da se iz iznimaka razviju nove navike uspavljivanja – tada dijete koristi „strahove“ kao instrument kojim ono određuje i produljuje večernji ritual. Da biste to mogli razlikovati, djetetov govor tijela bit će od velike pomoći. Ako je dijete i danju zaokupljeno temama kojih se plaši noću, pokušajte danju ući u trag problemu. Dijete koje se panično boji drži se svojeg roditelja, histerično plače i spremno je učiniti sve samo da ga ne ostave samog. Takvom bi djetetu naša odlučnost da se večernji ritual privede kraju pogoršala stanje. Izrazito strašljivo dijete treba stalnu i u određenim okolnostima tjelesnu blizinu roditelja. Takvo dijete ima ozbiljne probleme i iziskuje stručnu pomoć. Također, ako se noćne more javljaju gotovo svakodnevno i to dulje vrijeme, treba razmisliti o stručnoj pomoći.

Korištena stručna literatura:

Brazelton, T.B. (2006). Spavanje: Brazeltonov pristup. Zagreb: Ostvarenje.
Buljan Flander, G., Karlović, A. (2004). Odgajam li dobro svoje dijete?: savjeti za roditelje. Zagreb: Marko M. Usluge, d.o.o.
Čuturić, N. (1995). Zabrinjava me moje dijete: ponašanje djece od 2. do 6. godine. Zagreb: Školska knjiga.
Estivill, E. (2006). Kako naučiti djecu spavati. Zagreb: Mozaik knjiga.
Kast-Zahn, A., Morgenroth, H. (2000). Svako dijete može naučiti spavati: odo novorođenčeta do školskog djeteta – kako spriječiti i ukloniti probleme spavanja. Zagreb: Alinea.
Lovrinčević, N. (2012). Naučiti dijete spavati: od novorođenčeta do predškolarca – preduhitrite i riješite probleme spavanja. Zagreb: Profil knjiga.
Pantley E. (2007). Kako uspavati dijete bez plakanja : savjeti koji će vam pomoći da vaše dijete prospava cijelu noć. Zagreb: V.B.Z.
Sears, W. (2015). Kako uspavati dijete: sve što trebate znati kako biste lakše uspavali dijete i cijeloj obitelji omogućili zdrav razum i okrepljujući san. Zagreb: Mozaik knjiga.
Stiefenhofer, M. (2002). 55 savjeta... kada Vaše dijete ne želi spavati. Rijeka: Andromeda.

Pripremila: Margareta Škofljanec, stručni suradnik pedagog

Ispiši stranicu