Poticanje kreativnosti i dječjeg stvaralaštva likovnim jezikom

  Kreativnost
Kada govorimo o kreativnosti, možemo reći da je riječ o mentalnom procesu koji uključuje stvaranje nekih novih ideja i pojmova, novih rješenja problema te stvaranje novih veza između postojećih ideja ili pojmova. Kreativnost je kombinacija motivacije, otvorenosti/fleksibilnosti, znatiželje i autonomije, kreativnog mišljenja čovjeka, prijemčivosti za okolni svijet, želje za promjenom, mašte, invencije, dara pronalaženja, smisla za bitno, kritičnosti…. Kreativnost uvijek sadržava originalnost, tj. nešto novo, neuobičajeno i nekorišteno na dotad poznat način. Stalne odrednice kreativnosti su:

• stvaranje ili predlaganje nečeg djelomično ili sasvim novog
• stvaranje postojećeg predmeta s novim svojstvima ili značajkama
• zamišljanje novih mogućnosti koje još uvijek nitko nije osmislio
• gledanje ili izvođenje nečeg na sasvim drugačiji način od onog načina koji se prije smatrao normalnim ili mogućim i sl.

Kreativni proces sadržava naše načine razmišljanja i djelovanja kada se ponašamo na kreativan način. Taj se proces sastoji od:

• pripreme tijekom koje uočavamo problem i istražujemo njegove dimenzije
• inkubacije tijekom koje podsvjesno razmišljamo o problemu i nagovještaja-predosjećaja da je rješenje na pomolu
• iluminacije kada se kreativna ideja oslobađa iz naše podsvijesti i prelazi u svijest
• svjesnog potvrđivanja kada o njoj još promišljamo i pokušavamo ju primijeniti.

Iako se najčešće povezuje s umjetnošću i književnošću, kreativnost je važna i u drugim poslovima poput ekonomije, građevinarstva, arhitekture i dizajna. Posve je jasno kako bez kreativnosti, znanost i obrazovanje ne bi bilo moguće ni zamisliti. Svaka misao koja je pomaknula granice spoznajnog svijeta bazirana je na kreativnosti. Ljudi su kreativnost iskazivali još dok su živjeli u pećinama te im je bila nužna kako bi uopće preživjeli. Općeprihvaćeno je uvjerenje da je kreativnost korisna osobina koju valja njegovati, a u novom dobu u kojem živimo kreativnost postaje od velike važnosti.
Neki smatraju kako je kreativnost osobina s kojom se rađamo, a drugi kako ju je moguće naknadno razviti ili barem sačuvati ono što nam je rođenjem dano. E. Fromm naglašava da je korijen kreativnog rada u sposobnosti čuđenja koju posjeduju djeca i obilno ju koriste u igri. U svijesti odraslih valja biti stalno prisutna misao da stvaralaštvo nije privilegija talentiranih pojedinaca i da stvaralaštvo znači stalni aktivni odnos prema svijetu i životu.
 
Povezanost kreativnosti i likovnih aktivnosti
Korijeni kreativnosti sežu u najranije djetinjstvo, kada svako dijete na svoj jedinstven način istražuje i pokušava razumjeti svijet oko sebe. Karakteristično je i važno da je kreativnost sve do 9,5 godina najrazvijenija. Kako onda razvijati kreativnost kod djece od najranije dobi? Tako da im se omogući da se koriste jezicima umjetnosti. Jedan od jezika umjetnosti koji im je najbliskiji je likovni jezik jer sadržava ideju slobode, mašte, individualnosti, otkrića i eksperimenta. Takva vrsta umjetnosti nije motivirana izvana, već polazi od samog djeteta. Ipak, svako nametanje, „honoriranje“ dječjih likovnih aktivnosti odvaja dijete od ideje o djetetu kao umjetničkom biću koje ima svoju jedinstvenu, nepogrešivu i iskonsku moć uronjenosti i zapažanja svega umjetničkog oko sebe. Ne iznenađuje što su se poznati likovni umjetnici u izgradnji svojeg prepoznatljivog umjetničkog stila vodili upravo načinom na koji se dijete izražava prirodno.
Drugi razlog je i taj što djeca o onome što znaju, osjećaju i doživljavaju komuniciraju ne samo riječima, nego i crtanjem, slikanjem, konstruiranjem i sl. u različitim aktivnostima. Djeca se u komunikaciji oslanjaju na razne simboličke sustave, stoga ne bismo smjeli forsirati samo uobičajene simboličke sustave (slova, brojke) jer bi to moglo stišati nastojanja djece da se izražavaju na različite načine. Likovni jezik djece posebno je važan jer njime ona mogu izraziti ono što mnogim drugim „jezicima“ ne mogu. Također je riječ o urođenom jeziku koji valja njegovati i paziti da ga neprimjerenim postupcima ne ugušimo. Ovim jezikom dijete izražava svoje unutarnje biće, svoje poimanje sebe i to na vrlo specifičan način. Likovnim jezikom djeca ne proizvode repliku stvarnosti nego kreativno izražavaju svoja iskustva, doživljaje, znanja, razumijevanja, potrebe, istraživanja, pretpostavke, konstrukcije i otkrića.
Djeca imaju stotinu simboličkih jezika. No, koliko će od tih jezika dijete kroz odrastanje zadržati, a koliko izgubiti, u velikoj mjeri ovisi o odraslima koji se djecom bave. Konkretnije, ovisi o tome koliko su odrasli sposobni za dijete stvoriti kreativno okruženje. Kreativno okruženje svakako uključuje fizičke preduvjete poput različitih materijala (kupnja vodenih ili drvenih bojica, kolaža i škarica) i opreme za kreativno izražavanje, ali i ono nešto „u zraku“: slobodu, otvorenost, povjerenje i svijest o mogućnosti preuzimanja rizika, ugodu, zanimljivost, opuštenost, cijenjenje kreativnosti same po sebi, te cijenjenje kreativnosti djeteta u svakom pogledu. Sve to potiče tj. osnažuje kreativnost pojedinca.
 
Važnost poticanja i podržavanja likovnih aktivnosti za cjelokupni razvoj djeteta
Kroz likovne aktivnosti djeca razvijaju brojne sposobnosti:

• Sposobnost izvođena preciznih pokreta i koordinaciju oko-ruka
• Taktilnu osjetljivost i stvaranje senzorne integracije
• Osobne kompetencije: neovisnost, samostalnost i razvoj osjećaja uspješnosti (pospremanje upotrijebljenih sredstava, samostalno korištenje materijala, pribora, alata i pomagala, pripremanje predmeta za likovnu aktivnost, izrađivanje sredstava za igru)
• Odgojne vrijednosti: održavanje osobne higijene - pranje ruku nakon likovne aktivnosti, briga za stvari - uređenje prostora, zaštita odjeće i radne površine, sigurnost - uočavanje i izbjegavanje opasnih situacija
• Sposobnost samoevaluacije
• Sposobnosti druženja i komuniciranja s drugima: želju za prebivanjem u blizini drugog djeteta, uspostavljanje kontakta i komunikacije, poziv na zajednički rad, dogovor, planiranje, suradnju, doprinos zajedničkom radu, želju dijeljenja pribora, poštovanje pravila u radu, preuzimanje odgovornosti za uspjeh/neuspjeh, prepoznavanje potrebe za pomoć drugome, usklađivanje individualnih i socijalnih zadataka
• Sposobnost samokontrole
• Samopoštovanje, pozitivnu sliku o sebi
• Poticanje kognitivnih procesa – bolje opažanje, spoznavanje prostora i predmeta (veličina, dubina, tekstura, udaljenost, oblici, boja, težina, orijentacija, miris, okus, zvuk), spoznavanje kretanja (kružno, linijski)
• Razvoj vizualnog pamćenja
• Uočavanje i upoznavanje prirodnih materijala i onih koje su ljudi stvorili, materijalnih i duhovnih dobara (razvijanje zanimanja za likovno, glazbeno, literarno, scensko, filmsko stvaralaštvo)
• Uočavanje problema, pretpostavljanje, planiranje, procjenjivanje (što je zajedničko/različito, slijed, vezu, događaje, radnje, ishode), provjeravanje promatranjem, jednostavnim pokusom, radom, različitim oblicima izražavanja, stvaranja, grupiranjem predmeta i pojava, usporedbom predmeta
• Radoznalost i aktivan stvaralački odnos prema svijetu, težnju doživljavanja, traženja i stvaranja novog
• Samostalno pronalaženje odgovora i rješenja
• Poticanje pozitivne komunikacije – prirodnu osjetljivost, razvoj mogućnosti doživljavanja, primanja, razumijevanja i izražavanja poruka likovnim sredstvima, primjerenim oblicima stvaralaštva i umjetnosti
• Razvijanje vizualne osjetljivosti približavanjem estetski vrijednih sadržaja, uočavanje vizualnih poticaja iz okoline, diferenciranje vizualnih poruka kroz estetsko komuniciranje
• Sposobnost korištenja nevizualnih poticaja za istraživanje
• Sposobnost doživljaja ugode kroz estetski vrijedne sadržaje
• Sposobnost općeg i likovno-kreativnog mišljenja i izražavanja.

 
Načini podržavanja kreativnosti i likovnog stvaralaštva djeteta
Postoji nekoliko osnovnih principa kojih bismo se trebali pridržavati želimo li djeci pomoći da sačuvaju i razvijaju svoje kreativne potencijale i „simboličke jezike“ odnosno da ne obeshrabrujemo kreativnost kod djece.
 
Davanje povratne informacije djetetu
Djecu je potrebno vrlo pažljivo slušati i što više izbjegavati procjenjivanje i prosuđivanje njihovih uradaka. Zbog onog što su napravila nije ih primjereno kuditi - grubo procjenjivanje dječjeg uratka može biti problematično (komentari poput Jel' to mačka skakala po tvom crtežu; Ma što je to, nacrtaj nešto lijepo) jer time pokazujemo djetetu ne samo koliko cijenimo njegov rad, nego i koliko cijenimo njega samog. Svaka procjena, vrednovanje ili uspoređivanje likovnih radova djece pred njima samima prije ili kasnije blokira njihov osjećaj slobode, a time i spontanost, odnosno sposobnost stvaralaštva. Svaki komentar ili prigovor, pokazano ili prikriveno nezadovoljstvo, podcjenjivanje i sl. pozljeđuje dijete, ono postaje nesigurno ili pruža otpor, a sve to remeti njegovu sposobnost i interes za likovni rad.
S druge, strane, dječje uratke nije potrebno ni pretjerano hvaliti – to često može biti i besmisleno, pogotovo ako to što su napravila ne razumijemo dovoljno. Pretjerana pohvala djece ubrzo dovodi do zamjene ciljeva. Umjesto likovnog jezika i onog što on znači za razvoj različitih sposobnosti u djeteta, odnosno umjesto uživanja u njemu samom, cilj djeteta postaje pohvala. Kada se djeca letimično pohvaljuju zbog svega što naprave, tada takva česta pohvala gubi na svojoj važnosti. Hoće li se dijete truditi ako zna da će pohvalu ionako dobiti? Onomu tko je izgovara bit će usputna, a djetetu nepoticajna i neobvezujuća. Kako su dječji radovi različiti i izvorni, važno im je reći „Kako si se samo toga dosjetio!“, „Kako je ovo domišljato, drugačije, maštovito“… - ovakva vrsta povratne informacije važna je za jačanje samopouzdanja i pozitivne slike o sebi, za daljnje poticanje kreativnosti, otvorenosti i hrabrosti da se bude drugačiji. Nenametljivo potvrđivanje vrijednosti svakog dječjeg likovnog rada, njegove uspješnosti ili ljepote, djetetu znače orijentaciju i potvrdu da je na dobrom putu, da je sposobno, da može i zna, a sve mu to daje osjećaj sigurnosti i slobode. Važno je djetetu pokazati da njegov kreativni napor cijenimo, kao i njegov trud kojeg ulaže u to što radi.
 
Razgovor s djetetom o njegovom uratku
Potrebno je iskazati iskren interes za razumijevanje pravog značenja njihovih uradaka. A u tome nam najbolje mogu pomoći djeca sama. Kako bi izraz bio slobodan, na djecu ne treba utjecati razgovorom dok stvaraju. Ako djeca trebaju crtati na temelju stvaralačke mašte, bolje je što manje govoriti i daljnji tijek crtačke aktivnosti prepustiti dječjoj mašti i poetskom mišljenju. Na kraju može dijete kroz razgovor reći nešto o emocijama i načinima likovnog izraza. Dječje verbalne odgovore ne bismo smjeli korigirati, nego ih primati takvima kakvi jesu. Ako je riječ o pripremi za crtanje na temelju predpromatranja, onda je važno organizirati promatranje da bi djeca isprovocirana pitanja i sama zapažala određene osobine objekta (građu, veličinu, smjerove, oblik i drugo). Razgovorom se također kod djece mogu aktivirati njihova sjećanja o nečemu što su vidjela i doživjela.
Često dijete neće odgovoriti što je nacrtalo ili će odgovoriti da nije nacrtalo ništa. To najčešće znači da ono ne zna kako bi govornim jezikom izrazilo ideju kojom se bavilo (djeca jasličke dobi). Kada dijete ne zna ili ne želi odgovoriti što je crtalo ili radilo u nekom likovnom mediju, nikada ne valja inzistirati da odgovori, pa čak ni ponoviti pitanje jer time prisiljavamo dijete na bilo kakav odgovor. Posebice treba paziti kada djeca crtaju po mašti – tada će još manje znati odgovoriti na pitanja.
Od treće do četvrte godine dijete će imenovati motiv kojeg je nacrtalo, pokušat će pročitati značenje onog što je napravilo, pokušat će komunicirati s drugima o značenju nacrtanog, nakon crtanja objasniti istaknute sličnosti između fizičkih obilježja svijeta i njegove vlastite grafičke konstrukcije, svoje namjere obrazložiti u razgovoru, reinterpretirati i preimenovati svoje crteže kako bi odgovorilo na interese drugih, odgovarati dramatičnije izmišljanjem priča o svojem crtežu.
 
Uvažavanje djetetove perspektive
U konceptu kreativnosti nema točnih i netočnih odgovora te ispravnih i neispravnih načina na koje se treba nešto činiti – postoje samo brojne mogućnosti. Zato treba prihvatiti i cijeniti djetetove ideje i originalna rješenja. U mnogim slikarskim pravcima slika ne mora biti prepoznatljiv prikaz sadržaja. Dječji likovni uradak također ne procjenjujemo po tome koliko je na njemu realno, tj. koliko je prepoznatljivo prikazan sadržaj. Djeci ne bismo trebali nametati svoj način viđenja stvarnosti, niti im pažnju pretjerano usmjeravati na nešto što mi smatramo bitnim. Jer ono što se nama čini važnim, ne mora biti važno i djeci.
Mala djeca često crtaju automobil na vrlo poseban način. Njihov automobil može biti bez karoserije, šasije, krova i blatobrana. Zapravo, može biti bez svega onoga što spada u vanjski oblik tj. izgled automobila. A zašto? Zato što smisao postojanja automobila nije da „izgleda“ (barem ne djeci). Smisao automobila je da vozi, da ide, da se kreće. Upravo zato djeca često automobil crtaju kao kružne linije koje simboliziraju gibanje.
Na ljudskom liku dijete obavezno prikazuje lice, a udovi (ruke i noge) su često bez oblika tijela. Isto je tako na licu važan detalj prikaz očiju i usta, a kasnije prikazuje nos, kosu i uši. Trup u poimanju najmlađe djece neodvojivi je dio živog sustava i cjeline živih bića. Iako je trup vizualno najveći dio, djeca ga dugo vremena previđaju. Trup se pojavljuje najčešće u crtežima starije djece. Kada ipak malo kasnije djeca počinju uključivati trup u svoje oblike živih bića, on ima sporednu ulogu i u dječjem poimanju služi za povezivanje glave i udova. Tijelo se često prikazuje kao krug, elisa, pravokutnik, trokut, a noge i ruke dugo nemaju svoju debljinu. Djeca mogu prikazati ruke s većim brojem najčešće dugačkih prstiju zbog emocionalnog pristupa prema osobi naglašenih radnih sposobnosti ili nepoznavanja brojenja. Može se uočiti tzv. princip glavnog pravca kojim se ljudska figura prikazuje u vertikali, a životinja u horizontali (životinja ima ljudsko lice).
Putem vrsta boja djeca jasličke dobi se donekle uče prepoznati boje, dok boje kao pojavni fenomen ili izražajno sredstvo nemaju nikakvu važnost u njihovu likovnom izražavanju. Dijete ne upotrebljava lokalnu boju predmeta. Ono boji predmet slobodnim izborom boja (primjerice, zeleni konj, crveno drvo). Ponekad upotrebljava veliku količinu boje – to je povezano sa željom da prekrije površinu papira, ne da nešto prikaže. Obično nakon pete godine djeca počinju unositi pojedine boje kao stalne i određene znakove za neke pojave, npr. smeđu boju za debla drveća, plavu za nebo i sl. Opažanje stvarnih ili približno stvarnih boja djeca sve češće unose u sadržaje koje slikaju.
 
Uvažavanje autentičnosti i autorstva djeteta nad njegovim uratkom
Valja znati da vrijednost djetetova izraza nije u tome što zna na prepoznatljiv (odraslom prepoznatljiv) način prikazati, nego u onome što ono samo vidi, pronađe ili otkrije tj. u onome što od opaženog i otkrivenog izrazi. Zato djecu nije dobro poučavati kako treba nešto izraziti. Naprotiv, to je čak i štetno za razvoj njihovih simboličkih jezika tj. njihove kreativnosti. Poučavanje djeteta klišejima i shemama, kao i pohvaljivanje radnji koje dijete pasivno ponavlja, može zamagljivati njegovo neposredno opažanje i doživljavanje svijeta. Uostalom, postoje li uopće precizna pravila o tome kako se nešto crta ili slika? Ne postoje. Jer da postoje, mnogi svjetski umjetnici ispali bi potpune neznalice o crtanju i slikanju. Zato djetetu treba omogućiti da svijet oko sebe promatra „širom otvorenih očiju“, te da sve svoje doživljaje izražava kreativno i nesputano. Ako to načelo poštujemo, djetetovi izričaji posve se udaljuju od klasičnih, sladunjavih stereotipa poput kućice u cvijeću obasjane sa šest simetričnih zraka sunca, jata lastavica koje oblijeću dvije visibabe i jednu ljubičicu ili stabla s pet (po mogućnosti nasmiješenih) crvenih jabuka.
Crtanje djeci je najdrastičniji primjer negativnog uplitanja u razvoj dječjih likovnih sposobnosti. Nacrtane oblike, iako ih mogu prepoznati, djeca u biti ne razumiju, međutim, zbog autoriteta odraslih ona ih pokušavaju oponašati. Time se ugrožavaju i prekidaju prirodni i svrhoviti načini opažanja, shvaćanja i stvaranja oblika u djece i navikava ih se na pasivnost. Ispravljanje dječjih oblika izravnim popravljanjem ili usmenim uputama djeluje jednako negativno kao i crtanje podložaka. Narušava se vlastito viđenje djece, stvara u njih nepovjerenje u vlastite oblike i u njima budi osjećaj nemoći i nesigurnosti.
Događa se da dijete razvije fiksacije koje karakteriziramo kao šablone. One su u likovnom smislu negativne, jer koče stvaralački djetetov čin dopuštajući ponavljanje oblika. Takve su najčešće šablone kuća, sunce, bor, cvijet. Iako djeca često mole odrasle da ih nauče crtati ovo ili ono, ona u biti ne žele da odrasli crtaju nešto umjesto njih, već sama žele savladati postupak i žele da sama budu autori uratka. Od nas traže samo malu pomoć. Umjesto crtanja djeci, pedagoški ispravan put je upotreba verbalne metode kod vođenja dječjeg stvaralačkog procesa. Crtanje motiva djetetu, tj. umjesto njega, nosi sa sobom vrlo negativan informacijski kod koji mu poručuje da je nespretno, da njegov rad nije dobar i da treba učiti od odraslih.
Sheme uzrokuju unutrašnje sljepilo koje ljudi kasnije jednostavno objašnjavaju nepostojanjem talenta za crtanje. Time se remeti cjelovitost procesa koji počinje prirodnom radoznalošću djeteta za nečim iz svoje okoline, što dovodi do intenzivnog promatranja, pamćenja i shvaćanja onoga što promatrate i interpretacije toga u vlastitom likovnom radu, čime se doživljeno iskustvo ponovno proživljava, potvrđuje i utvrđuje. U toku cijelog tog procesa dijete doživljava duboko zadovoljstvo, što ga prirodno pokreće na daljnju radoznalost i potrebu za saznavanjem i izražavanjem toga sebi i drugima. Tako taj proces sam sebe potiče i omogućuje razvoj svijesti i sposobnosti djeteta.
Učenje djece da crtaju oblike kako odrasli površno pamte i zamišljaju da ih crtaju djeca često se čini uz pomoć poznate pjesmice „Točka, točka, točkica“. Knjige i priručnici kako nacrtati ovo ili ono sužavaju djetetovu kreativnost. Kada dijete nauči primjerice nacrtati ovakvu vjevericu, postane nesposobno nacrtati svoju vjevericu. Dječji crtež bez utjecaja okoline uvijek je dobar, dok dječji crtež kojeg je ispravio neki odrasli, uvijek ostaje nešto između – nije odraz mišljenja djeteta, a nije ni odraz likovnog umijeća odraslog.
Nacrtani oblici u bojankama obično su pojednostavljenog shematskog ili za djecu složenog, naturalističkog karaktera. Dok prvi oblik djeca automatski ispunjavaju, oni se zbog svoje jednostavnosti relativno lako urezuju u dječje pamćenje i otuda se vraćaju kada god im zatreba sličan oblik. Time se stvara zatvoreni krug koji isključuje daljnja dječja opažanja. Ispunjavanjem naturalističkih oblika dijete postaje svjesno njihove složenosti i njihove prividne realističnosti koje su njemu nedostupne, iz čega slijedi njegovo uvjerenje da uopće nije sposobno za likovni rad.
Likovna interpretacija motiva polazi uvijek i isključivo od dječjeg smisla za raspored i sadržaj u domeni zatečenog stupnja razvoja njihovog likovnog jezika. Dijete treba biti oslobođeno da preko svakog motiva izrazi svoje viđenje svijeta. Umjetnost je subjektivna, odnosi se na konkretnu situaciju, ona je otvorena i slojevita, pa različiti ljudi estetske poruke primaju i doživljavaju na različite načine. Subjektivnost likovnog djela proizlazi iz pojedinačnog, individualnog procesa nastajanja likovnog djela jer se u njemu izražava subjektivna osjetljivost, postupci i posebne osobine stvaratelja. Pravi likovno-oblikovni proces uvijek je kreativan, a time i poseban, originalan. Kako je umjetnost subjektivna, ona ne prikazuje punu objektivnu stvarnost, već odnos umjetnika prema toj stvarnosti. Tijekom kreativne aktivnosti, dijete preuzima rizik, isprobavajući svašta i eksperimentirajući s koječime. Pogreške pri preuzimanju rizika su očekivane, tj. u svakom istinski reaktivnom činu bit će mnogo neuspjelih pokušaja u kojima ideje ili materijali nisu proradili. Pojavljivanje pogrešaka u kreativnom procesu je krucijalno za daljnje istraživanje i izmjenu postupaka, tj. za nastavak djetetova razmišljanja o tome što ponovno poduzeti, nakon greške, pri čemu je nova greška bolje rješenje od ponavljanja stare. Važno je naglasiti da kada djeca čine greške, djeluju na granicama svojih sposobnosti, bilo kognitivnih ili fizičkih, i da se naprežu što bi se moglo izraziti izrekom ako ne griješite, ne trudite se dovoljno jako. Potrebno je da djeca vide da se uspjeh postiže vrijednim i upornim radom, trudom, pokušajima, a koji put i razočaranjima, kako na likovnom području, tako i u drugim aktivnostima. Crtež nema namjeru postići fotografsku sličnost: on želi upozoriti i poručiti. Nema ispričavanja zbog dugačkih ili velikih ruku ili malih nogu – u djetetovu izrazu nema ničeg pogrešnog. Dijete kreativni zanos može povući u grešku, koju treba dopustiti, iako treba i na nju upozoriti. Bolja je i originalna pogrešna misao nego neproduktivno prežvakavanje tuđih postupaka i stavova.
 
Naglasak na procesu
Je li važno što je dijete naslikalo? Važno je da je dijete uživalo u toj aktivnosti, opustilo se i bilo neopterećeno i bezbrižno. Od onoga što „ispadne“ iz nekog stvaralačkog procesa još je bitniji sam taj proces. Kako je dijete stvarajući razmišljalo, kako se osjećalo, kako je svoja iskustva i doživljaje stvaralački prerađivalo i izražavalo, možda je i važnije od onoga što je na kraju učinilo. Jer sudjelovanje u stvaralačkom procesu dijete na mnogo načina oplemenjuje, dok je finalni proizvod (npr. crtež) samo u funkciji tog procesa. Ono ima pravo mijenjati svoje odluke, pa čak i temu svog rada. Tijekom izražavanja dijete može lako mijenjati točku gledišta i stvarati nove mentalne slike. Tako njegov uradak čas predstavlja zmiju, a čas neku drugu životinju ili predmet. Zato djetetu ne treba predbacivati da je maločas izjavilo da će nacrtati jedno, a sad govori da je ipak nacrtalo nešto drugo. Uživanje u samoj aktivnosti radi aktivnosti pravi je primjer intrinzične motiviranosti i bilo bi pogrešno i nasilno odvratiti dijete od takvog zadovoljstva. Stoga ni nije potrebno da dijete baš svaku likovnu aktivnost završi nekim konačnim djelom.
 
Uvažavanje intuitivnosti i djetetovog osjećaja za red
Zašto je važno da svako dijete šara od najranijeg djetinjstva? Zato da pokrene misao, da je zadržimo u kontinuiranoj aktivnosti i tako razvijamo.  Što više samostalno i slobodno crta, više će samostalno i stvaralački razmišljati i tako razvijati sposobnost analize i imaginacije, a to će mu upotpunjavati fizionomiju svake predodžbe posebno, kao i cjelokupni fond predodžaba, dovodeći ih u neku međusobnu vezu. Tako se dijete misaono obogaćuje. Ako dijete češće crta, brže će prijeći iz simboličkog na bogatije prikazivanje likova.
Tumačenje svih (naoko sličnih) aktivnosti djece kao „šaranje“ bilo bi jednako neprihvatljivo kao kada bismo ono što govori neka osoba čiji jezik ne razumijemo nazvali „brbljanjem“. Nije svaki papir „pošaran“ samo zato što ne razumijemo što prikazuje rad koji je na njemu. Uvijek valja imati na umu da nešto može imati značenje iako ga mi ne razumijemo, samo ga treba otkriti.
Ipak, treba razlikovati šaranje u jasličkoj dobi od šaranja u svim drugim razvojnim fazama. Kada ne dobiju potvrdu za svoj način poimanja i izražavanja, djeca su zbunjena, ne znaju što od njih  očekujemo i u toj će neprilici mehanički kružiti rukom, zbog čega će nastajati linije. Sada to jest šaranje. Mehaničkim šaranjem djeca najčešće govore da im nešto nije zanimljivo, da im je dosadno, da se osjećaju nesigurno, pa tom aktivnošću pokušavaju prikriti svoja stvarna osjećanja, prividno obavljaju ono što misle da mi od njih očekujemo, pretendiraju da crtaju.
Inzistiranje na čistoći i urednosti dječjeg likovnog rada obično postiže suprotan učinak. Strah da ne zamrlja papir ili okolinu koči dijete i izaziva njegovu nespretnost, pa upravo zato ono sve umrlja i prolije. Ne moramo ni govoriti da takav zahtjev obično pretežno ili potpuno blokira dječje ideje. Osim toga, djeca obično mrljaju kada im nije jasno što od njih tražimo. Ono je u likovnom radu impulzivno, naglo, vrlo jako okupirano radom, a u isto vrijeme i nespretno, bez opterećenosti kako će uradak izgledati na kraju i sl. Bitni pokretač likovnog rada djetetova je brza intuicija, u kojoj nema mjesta za pretjeranu čistoću i urednost. Precizno crtanje oblika samo po sebi nije nikakva vrijednost. No, kada je ono svojstveno nekom djetetu, onda je to sastavni dio njegova likovnog izraza i jednako je vrijedno kao i dinamičnost i neodređenost oblika drugog djeteta.
 
Još neki postupci
Poželjno je omogućiti djeci da crtaju i slikaju na različitim mjestima i u različitim pozama, a ne isključivo za stolom, sjedeći. Tako se djeci može ponuditi da crtaju/slikaju stojeći uza zid koji je zaštićen, na kojem se nalazi podloga na kojoj se može crtati (često djeca sama pronađu takvo mjesto, koje nije zaštićeno niti pripremljeno za dijete, pa onda rezultat te ideje ne oduševljava roditelje). Dijete može crtati i na podu, potrbuške ležeći (ili će dijete samo već pronaći položaj koji mu je najugodniji).
Važno je osigurati uvjete da dijete može nastaviti započeti rad (sljedeći dan), ako ga nije stiglo dovršiti. Time mu se daje do znanja kako njegov rad cijenimo, a kreativni nastavak očekujemo.
Oslobađanje kreativnosti katkad je dugotrajan proces. Djetetu treba priznati pravo na vrijeme za otkrivanje, na greške koje su samo put koji nekamo vodi dijete, na jedinstven način rješavanja problema. Da bi ih mogla svrhovito koristiti, djeca likovne materijale najprije trebaju dobro upoznati. To čine tako da istražuju njihove fizičke značajke i mogućnosti: kako ih mogu osjetiti pod rukom i kako ih mogu oblikovati. Razvoj sposobnosti izražavanja uvjetovan je motoričkom aktivnošću. To je obično spontana aktivnost materijalima bez određivanja motiva kroz koju dijete ponavlja neku likovnu tehniku. Ako im omogućimo korištenje različitih materijala, djeca svoj likovni jezik mogu i dalje razvijati.
Dječji uradak valja brižljivo pospremiti (s datumom ako je moguće) ili još bolje, negdje izložiti u domu (u dječjoj sobi, u nekom drugom dijelu doma, s okvirom ili bez). Poželjno je nakon nekog vremena s djetetom pregledati dječje radove i prepustiti odluku djetetu da procjeni koje radove želi zadržati. Radovi koji su trodimenzionalni mogu se fotografirati (kao i dvodimenzionalni radovi) te se na taj način mogu ovjekovječiti, ako se već ne mogu čuvati u originalu.
Na kraju svake aktivnosti, pa tako i likovne, slijedi pospremanje materijala kojima se dijete koristilo, kao i čišćenje prostora u kojem se dijete likovno izražavalo. Stoga je potrebno uključiti dijete u te aktivnosti, jer djeca to mogu učiniti sama – u početku uz pomoć roditelja koji će djetetu pokazati kako nešto učiniti, nakon toga uz verbalnu uputu, a konačno samostalno. Sposobna su pripremiti zaštitu za stolove, donijeti kute, likovne materijale, manje količine vode, oprati kistove, našiljiti drvene bojice i olovke, obrisati stol i pod.
 
 
Korištena literatura:

• Balić Šimrak, A. (2017). Razvoj likovnosti u ranoj i predškolskoj dobi. Zagreb: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
• Belamarić, D. (1987). Dijete i oblik: likovni jezik predškolske djece. Školska knjiga. Zagreb.
• Bodulić, V. (1982). Umjetnički i dječji crtež: priručnik za odgajatelje i nastavnike. Zagreb: Školska Knjiga.
• Cvetković Lay, J., Pečjak, V. (2004). Možeš i drukčije: priručnik s vježbama za poticanje kreativnog mišljenja. Zagreb: Alineja.
• Grgurić, N., Jakubin, M. (1996). Vizualno-likovni odgoj i obrazovanje: metodički priručnik. Zagreb: Educa.
• Herceg, Rončević, Karlavaris (2010). Metodika likovne kulture djece rane i predškolske dobi. Zagreb: Alfa.
• Slunjski, E. (2013). Kako djetetu pomoći da … (p)ostane kreativno i da se izražava jezikom umjetnosti. Zagreb: Element.
• Škrbina, D. (2013). Art terapija i kreativnost: multidimenzionalni pristupi u odgoju, obrazovanju, dijagnostici i terapiji. Zagreb: Veble komerce.
• Šparavec, J. (2018). Drvo ili mjesec: likovni odgoj za najmlađe. Zagreb: Ostvarenje.
• Zaninović Tanay, Lj., Tanay, E. R. (2012). Sretna djeca: integracijski pristup i učenje kroz kreativnu igru. Zagreb: Učilište za likovno obrazovanje, kreativnost i dizajn – studio Tanay.