Njegovanje djetetovih snaga da si samo pomogne u promjenjivo svijetu

Djetetov život je od najranije dobi neizbježno pun promjena. Sva djeca doživljavaju određenu količinu stresa tijekom života, ali bez negativnih posljedica. Umjerena količina stresa sastavni je dio odrastanja i sazrijevanja, a i određena količina stresa korisna je i potrebna. Naime, stres je jedan od čimbenika koji nas motivira za nova postignuća, on nas može potaknuti na djelovanje i važan je sastavni dio uspjeha u mnogim područjima. Nova situacija pokreće snažne reakcije koje djetetu pomažu prevladati nelagodu i vratiti se u stanje emocionalne ravnoteže. Ako se to dogodi, kriza zbog promjene može se prevladati, a dijete može naučiti kako koristiti mehanizme prilagodbe, ponekad čak toliko da je u boljem stanju nego prije nastanka krize.

U idealnim prilikama djeca bi se morala snalaziti s nizom različitih emocija i biti u stanju izgraditi emocionalnu otpornost i razumjeti što uzrokuje različite osjećaje. No, iz mnogih razloga to je težak razvojni zadatak s kojim se mnogi od nas bore i tijekom odrasle dobi (zato je potrebno početi s osnaživanjem od rane dobi). Jedna od najvažnijih razvojnih zadaća u emocionalnom životu djeteta je uspostava učinkovitog sustava regulacije emocija: sposobnosti samoregulacije i samosmirivanja tako da ga stalno ne preplavljuju teške emocije.

Ono što se jednom djetetu čini uzbudljivim i poticajnim, drugom se može učiniti zastrašujućim. Dijete je možda prirodno osjetljivo na promjene i sklono tjeskobi. Njegov je sustav možda „programiran“ da bude u povišenom stanju budnosti kada je pod stresom i stalno je u potrazi za svime što bi je moglo ugroziti ili dovesti u opasnost. To stanje visoke budnosti je tjelesno i emocionalno iscrpljujuće i normalno je da se dijete koje se tako osjeća silno želi vratiti u normalu i vratiti osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Nažalost, način na koji to ponekad roditelji odlučuju postići, svjesno ili nesvjesno, često može biti nekoristan.

Naime, stresne situacije posebno su teške za djecu koja se nalaze pod zaštitom toplog gnijezda i koja se zbog toga osjećaju bespomoćno. Dijete se ne može suočiti sa svojim strahom ako ga roditelj „drži“ u svojem naručju. Upravo suprotno – ono mora samo prevladati bol, bol koja je cijena njegova osamostaljivanja. Tek se od djeteta koje je svjesno svojeg ja, dakle od djeteta u dobi od dvije i pol godine i više, može očekivati da povremeno samo izađe na kraj s nekim razočaranjem ili krizom.

Često za mnoge roditelje upravo negativni scenariji postaju uporište nastojanja da odgoje otpornu djecu, ali često sami ne uspijevaju biti primjer fleksibilnosti, obzirnosti i otvorenosti prema novom. Često se ne treba promijeniti samo dijete, već i roditelj.
 
Odgovornost odraslih za djecu
Dijete se neće naučiti nositi s krizom ako roditelj kontinuirano uklanja uzrok plača, nego kada se pod zaštitom roditelja suoči s tim uzrokom i ako mu pomogne da to podnese (naravno, pod uvjetom da to nije opasno za dijete). Dijete treba iskusiti da se neugodne stvari mogu prevladati i da iz njih može izaći neozlijeđeno. Ako se vaše dijete nečega boji i ne može samo prevladati strah, ohrabrite ga da se suoči sa strahom, a ne da bježi od njega. Pomozite djetetu da shvati i razumije promjene koje se događaju oko njega, od kojih će neke možda biti i trajne. U pravilu ne bi trebalo odvući djetetovu pažnju, jer iz takvog odvlačenja pažnje vrlo lako nastaje opasnost navikavanja na razna zamjenska zadovoljstva koja lako prerastaju u ovisnost kasnije u životu (primjerice, djetetu se da dudica baš svakog puta kada ono negoduje zbog nečega, samo da ne plače). Dijete umireno na takav način nema priliku proživjeti i srediti svoje osjećaje.
Potreba za sigurnošću jedna je od temeljnih ljudskih potreba (već od trenutka rođenja), a odrastanje u sigurnom okruženju pravo je svakog djeteta jer je ono uvjet za njegov zdrav tjelesni i psihički razvoj.
Za osiguravanje prava djeteta odgovorni su odrasli (roditelji su odgovorni za svoju djecu, a svi odrasli za svu djecu u zgradi, na ulici, u vrtiću, u školi,…). Odgojitelji imaju privremeno velik utjecaj na dijete, dok obitelj taj utjecaj ima stalno i upravo zbog toga snažna obitelj najbolje može pomoći djetetu. Stoljećima je primarni i najvažniji zadatak roditelja uvijek bio štititi svoju djecu od opasnosti vanjskog svijeta. Od njih se očekuje da skrbe o sigurnosti djeteta u okruženju, ali i da ga pouče skrbi o vlastitoj sigurnosti u okruženju. Što je dijete mlađe to je roditeljska odgovornost za stvaranje sigurnog okruženja veća. S odrastanjem djeteta, raste i njegova odgovornost za sebe i za postupke prema sebi i drugima.
Nasilje, ugroženost okoliša te načini njihova prikazivanja na televiziji i u drugim medijima, stvaraju u djece strahove koje mogu izazvati dubinske nesigurnosti. Takve brige mogu preopteretiti djecu koja su sklona personalizirati događaje i još ne mogu sagledati situacije u ispravnom svijetlu. Roditelji trebaju učiniti sve za sigurnost djeteta, ali pritom ne smiju djetetu svijet predstavljati kao mjesto opasnog življenja, a sve ljude kao zle. Djeca trebaju biti oprezna, ali ne prestrašena. Od roditelja se očekuje da koriste pozitivni pristup da bi se spriječili rizici, ali istodobno dopustilo djetetu da se osjeća voljeno i ugodno među drugima. Treba biti iskren i reći kako ne znamo hoće li primjerice, još biti kakve katastrofe, međutim, da moramo smanjiti mogućnost da do toga dođe, odnosno da postoje neki postupci kojima se možemo zaštiti i spriječiti veće neugodnosti.
Roditelji moraju prepoznati kako postupci i riječi mogu duboko utjecati  na to kako se djeca osjećaju i ponašaju. Bez obzira na to koliko umirujemo djecu, njihov će osjećaj sigurnosti u velikoj mjeri ovisiti o tome kako mi, kao roditelji, vidimo svijet. Dok dijete raste, razvija se i oblikuje svoju osobnost, postupno uči osjećati se (ne)sigurnije. Način na koji djeca doživljavaju i izražavaju emocije dijelom je određen njihovom razvojnom razinom, osobinama ličnosti, dijelom ga potkrepljuju prošla iskustva, reakcije dugih ljudi, obiteljski i kulturni utjecaji, a dijelom ozbiljnost događaja, razina društvene potpore te vrsta i kvaliteta intervencije tijekom krizne situacije i nakon nje. Čak i naizgled samostalno dijete, koje je dobar učenik i ima mnogo prijatelja, može biti prilično nesigurno na dubljoj razini ako osjeća da se ne može pouzdati u svoju mamu i/ili tatu. Sposobnosti povjerenja, traganja za drugima i rada u malim skupinama ne mogu se razviti bez majki i očeva koji sa svojom djecom dnevno provode mnogo vremena, njegujući bliskost i intimnost, istražujući i prihvaćajući osjećanja, te nudeći primjere strpljenja, tolerancije i suradnje. Svakako ćemo moći više pomoći djeci ako i sami budemo svjesni svojih jakih strana, izvora stresa i tjeskoba te načina na koje se borimo protiv njih.
Da bi dijete gradilo vlastiti osjećaj sigurnosti i samopouzdanja od najranije dobi unutar obitelji, potrebni su određeni uvjeti. Dijete će se osjećati sigurnim ako uživa roditeljsku ljubav, privrženost i povjerenje i ako su odnosi među svim članovima obitelji obilježeni međusobnim razumijevanjem i poštovanjem.  Dijete kojemu roditelji stalno govore što treba raditi odrasta kao nesigurna osoba, jer neizravno dobiva poruke da nije u stanju samo nešto učiniti ili odlučiti o vlastitim postupcima. Takvo se dijete teško uči odgovornosti. S druge strane, dijete koje ne poznaje ograničenja i kojemu je sve dopušteno, odrasta u osobu koja se teško snalazi u situacijama u kojima je potrebno poštovati pravila, a tijekom života takvih situacija bit će mnogo. Dijete koje odrasta u okolnostima gdje roditelji imaju različite zahtjeve prema njemu i međusobno se ne podržavaju u odgojnim postupcima osjeća se zbunjeno i nesigurno. Dijete kojemu roditelji govore da je loše, okrivljuju ga za određene postupke, odrasta u osobu s lošom slikom o sebi i uvjerenjem da je doista loše. Dijete koje odrasta u obitelji gdje su česte roditeljske svađe i sukobi, boji se za vlastitu sigurnost i sigurnost ostalih članova obitelji.
 

Otpornost

Mnogi misle da je otpornost žilavost u suočavanju sa stresom, da to znači imati debelu kožu, biti u stanju uzmaknuti. Sigurno, svatko bi volio uzmaknuti da ga stres ne preplavi, međutim, to je površno i nepotpuno shvaćanje otpornosti. Ono što se stvarno podrazumijeva pod otpornošću jest sposobnost cjelovitoga ulaženja u životne situacije i sučeljavanja s njihovim izazovima bez kompromitiranja bilo kojih bitnih aspekata naše ljudskosti. Tako, primjerice, dijete koje je žilavo pri suočavanju s nevoljama, a ne suosjeća niti razumije druge, nije u potpunosti otporno.  Kada su otporne osobe u nevolji, na neki su način u stanju zadržati puni raspon osjećaja i sposobnosti. One nisu samo asertivne, već mogu tolerirati široki raspon osjećaja u sebi i u odnosima s drugima, od straha, tjeskobe i žalosti do radosti, samopouzdanja i vladanja. Povremeno, mogu biti preopterećene, tužne ili zabrinute. Otporne osobe nisu uvijek kompetentne niti čak jake. No, ispod tih trenutaka leži istinska otpornost koja dopušta osobi da se oporavi, raste i izvlači korist iz žalosti ili frustracije da bi u budućnosti postala cjelovitijom, dubljom i humanijom osobom.

Otpornost također uključuje djetetovu sposobnost da si može postaviti jasne i realne ciljeve i očekivanja, kao i sposobnost da rješava probleme i donosi odluke, da s lakoćom uspostavlja odnose s drugima te da se prema sebi i drugima odnosi s poštovanjem. Otporna djeca osjećaju da su posebna i vrijedna, snažna i sposobna, prepoznaju svoje jake strane i talente, ali su i svjesna svojih slabosti i ranjivosti. Zato je veća vjerojatnost da će pogreške, teškoće i prepreke doživljavati kao izazove s kojima se trebaju suočiti, a ne kao stresove koje trebaju izbjegavati. Ona znaju kako na lak i prikladan način od odraslih tražiti pomoć i potporu koja im je potrebna (imaju dovoljno povjerenja u odnose kako bi im koristili u trenucima stresa da se osjećaju bolje i da pronađu rješenja). Nijedno otporno dijete ili odrasla osoba nema sve te osobine, ali više ili manje ima većinu njih.

Ako želimo odgojiti otpornu djecu, onda trebamo stvoriti emocionalne uvjete. Stvaranje emocionalnih uvjeta iziskuje mnogo truda jer podrazumijeva osvješćivanje i mijenjanje svojeg odnosa prema djetetu.
 

Načela koja predstavljaju pomoć roditeljima pri jačanju otpornog mentalnog sklopa djece
 
Suosjećanje  

Djeca koja su pod stresom ponašaju se na različite načine: neka postaju destruktivno impulzivna i agresivna, neka postaju neosjetljiva na potrebe ostale djece, neka sužavaju raspon osjećaja koje su voljna izražavati gestama, riječima ili igrom, neka se povlače u sebe, traže da ih se stalno tješi, postaju vrlo prilijepljena i zahtjevna prema roditeljima. Dijete koje je inače vrlo osjetljivo, s novim će stresom postati još osjetljivije. Djeci je potrebno mnogo tople komunikacije kako bi počela bolje reagirati na druge ljude i okolinu. To će im pomoći u boljem prosuđivanju. Potrebno im je pružiti dodatnu sigurnost, hrabrenje, toplinu i prilike za izražavanje osjećaja, izazivati ih na veću inicijativnost te raditi s njima na postupnom razvijanju asertivnosti. Kada je dijete preplavljeno strahom i tjeskobom, umirivanje i temeljna brižnost su također veoma važni.

Naime, djeca će osjetiti atmosferu u kući i na drugim mjestima, primjerice, u jaslicama i vrtiću. Zbog tog razloga važno je da roditelji pružaju još više njege kod kuće i drugdje. Djeca će osjetiti uznemirenost u atmosferi i mogu se vrlo preplašiti, jer nisu u stanju postavljati pitanja ili dobro razumjeti objašnjenja o promijenjenom raspoloženju ili zastrašujućim prizorima. Djeca će se osjećati sigurnom znajući da je uz njih odrasla s osoba koja ih može njegovati, brinuti se o njima i stvarati iskustva koja ih smiruju. U stresnim trenucima za dijete važno je izbjeći prekide u odlascima u vrtić, navikama, ritualima,… odnosno provođenje više promjena istovremeno u djetetovom životu. Važno je održavati stabilnost djetetova okruženja. Treba ostati barem neka ista konstanta u djetetovom životu, bez iznenađenja na koja dijete nije spremno.

U predškolskoj dobi djeca tek ovladavaju verbalnim izražavanjem osjećaja, kao što su tuga, zabrinutost ili tjeskoba. Ne mogu još pronaći za to odgovarajuće riječi. Znatno će se razlikovati u svojoj sposobnosti da pričaju o bolesti, smrti, zastrašujućim osjećajima koje imaju, neuspjesima, osjećajima suparništvima i uspjeha, te čak o osjećajima zadovoljstva, radosti i ponosa. Svako je dijete često u stanju pomalo pričati o tome. U predškolskim godinama, dijete koje je u stanju upotrijebiti ideje kako bi objasnilo što treba, umjesto da odmah djeluje ili proživljava stres, osjećat će se sigurnije. Za roditelje djece koja su nedovoljno verbalna gestikuliranje je primarni način da ih shvate i umire u trenucima stresa i zbunjenosti.

Odrasli trebaju djeci pomagati u izražavanju njihovih osjećaja i briga. Sposobnošću izražavanju osjećaja i gestovnog reagiranja na njih trebamo ovladati na svim osjećajnim planovima koji su dio naše ljudskosti – ne samo u ljubavi i u radosti, već i u svojevoljnosti i ljutnji, gubitku, strahu, poniženju i dr. Sigurno dijete može doživljavati, izražavati i razumjeti puni ljudski raspon emocija. Suosjećanje i strpljivo slušanje može im pomoći u verbaliziranju tih zastrašujućih osjećaja. Ne može se tek tako zatražiti dijete da govori o njemu zastrašujućim osjećajima, ako prije toga nemate s njim odnos pun povjerenja i brižnosti u kojem često razmjenjujete geste i osjećaje. Kada tijekom druženja roditelj potegne neku temu za koju smatra da zabrinjava dijete te poštuje ako dijete ne želi razgovarati o njoj, veći su izgledi da će se ono postupno osposobiti za razgovor na tu temu.

Odrasli trebaju djetetu pružati prilike da prakticira upotrebu ideja za izražavanje širokoga raspona osjećaja. U ovako nepredvidivim vremenima svima nam je potreban bogati rječnik za verbaliziranje mnoštva različitih osjećaja koji se pojavljuju, kao što su strah, tjeskoba, strepnja i zabrinutost. Brzo, užurbano umirivanje ne dopušta djeci da iznesu sve svoje osjećaje. Umirivanje ima svoju funkciju nekoliko minuta kasnije, nakon što je dijete imalo dovoljno vremena da objasni svoja strahovanja.
Suosjećanje s djecom nema nikakve veze s popuštanjem djeci, s razmaženošću ili odustajanjem od postavljanja odgovarajućih granica. Prihvaćanje djetetovih argumenata ne znači da vas je lako nagovoriti. Empatija ne podrazumijeva slaganje sa svime što djeca čine, već predstavlja pokušaj uzimanja u obzir i vrednovanja njihova gledišta. Mnogo je teže iskazati empatiju kada smo uznemireni, ljuti, iznervirani ili razočarani svojom djecom. Djeca će bolje učiti od nas i prihvaćati postavljene granice kada im pokazujemo suosjećanje i nastojimo razumjeti njihovo gledište. Mi možemo suosjećati s našom djecom i istovremeno se ne slagati s onim što ona čine. Istina je da svojom empatijom nećemo postići da svi problemi s našom djecom čudesno nestanu. Ona sigurno obećava mnogo više od drugih rješenja – onih koji samo vode povećanju stresa i ljutnje.
 
Uspješno komuniciranje i aktivno slušanje
Slušajući što nam djeca govore i prateći ih na njihovom putu samootkrivanja i  napredovanja, možemo najviše naučiti o tome kako doživljavaju svijet i sebe te kako možemo najbolje podržavati njihov emocionalni razvoj. Roditelji trebaju prvo saslušati, suosjećati i pomagati djeci da razmijene svoje misli u igri, a jednako tako i u verbalnim razgovorima. Kada sve to iznesu, možemo im pomoći rezimirajući ili parafrazirajući njihove riječi, pitajući ih je li to što osjećaju i nastojeći im pomoći da to izgovore.

Izravan način otvaranja teme jest da odrasli prvi progovori. Najviše pomaže  15 do 30 minutni razgovori – idealno ne usred same krize – koji se događaju tijekom više dana, a ne kroz jednu dugačku raspravu. Ako je dijete snažne volje, prvih  10 minuta vas može ignorirati, mijenjajući temu ili glatko objavljujući da ne želi razgovarati o tome. Važno je shvaćati da će nakon 15-ak minuta rasprave dijete prepoznati vaše iskreno zanimanje. Kada jednom ponudite temu, nastojte saslušati dijete i suosjećati s njegovim gledištem. Dijete koje najmanje voli govoriti treba najviše vježbati tu vještinu. Čak i veoma verbalna i logična djeca mogu često biti preplavljena trenutačnim osjećajima. Ako vaše dijete ima taj problem, valja obratiti njegovu pozornost na cjelovitija gledišta koja je previdjelo. Potičite ga da opisuje svoje doživljaje: „Ispričaj mi što se dogodilo...“.

Najbolje je ako dijete započne razgovor, a odrasli odgovore. Neizravan način da se potakne razgovor jest čitanje knjige ili slikovnice u kojoj se opisuje jednaka ili slična situacija, a potom se o tome razgovara s djetetom. Na pitanja kojima ne znamo odgovor  možemo reći: „To je dobro pitanje. Nisam siguran kako glasi odgovor, ali daj da vidimo kako ga možemo pronaći.“ Ako želimo odgajati otpornu djecu, naše riječi i naši postupci trebaju im slati poruku da nijedno njihovo pitanje nije smiješno, glupo ili nevažno.

Umirivanje treba biti u stvarnim okvirima. Drugim riječima, djeca će poželjeti znati što vi, kao mama, tata činite za njih da im osigurate zaštitu. Djeca trebaju znati kako će njihova svakodnevica izgledati, što će biti novo (primjerice, odrasli će morati nositi zaštitne maske, stajat će se u redovima ispred ambulante liječnika, bit će mnogo zaštitara i policije u gradu i dr.), ali  izbjegavajte uveličavanje stresnih događanja i promjena u svakidašnjem životu. Četverogodišnjem djetetu se jednostavno može reći da će mama, tata i ostali zajedno brinuti o njemu i činiti sve da ono bude zaštićeno. Ponavljajte djetetu da nije usamljeno niti u kojem trenutku napušteno – tu su roditelji, odgojiteljice, obiteljski prijatelji, rođaci. Dijete treba savjetovati kako da reagira ako se ista situacija ponovi – kako se u tome slučaju treba ponašati, koja su sigurna mjesta, kome se može obratiti. Objasnite djetetu da nije krivo te da ne može utjecati na to hoće li se nešto loše dogoditi. Djetetu treba objasniti da se neće uvijek osjećati loše.

Budite iskreni s djetetom. Ne smijete mu lagati da se nešto neće uopće dogoditi ili da primjerice neće boljeti. Bolje je reći da postoji mogućnost, ali da će se odrasli potruditi da neugodnost što prije prođe. Sa strahom se ne valja obračunavati negiranjem tako da kažemo primjerice, u ovom podrumu nema pauka. Utoliko će veća panika nastati ako se usprkos vlastitom uvjerenju ipak odnekud pojavi pauk. Djetetov strah od nečeg povećat će se ako roditelji dopuštaju da ono podlegne svome strahu. Svojim tolerantnim stavom roditelji potvrđuju opravdanost tog straha, upravo kao da kažu: „U pravu si što se bojiš …. To je stvarno opasan (događaj, predmet, osoba, životinja,…)“.

Uvijek trebamo nastojati da situacije koje u djetetu pobuđuju strah popratimo brojnim pozitivnom iskustvima – podržite svoje dijete i veselite se njegovoj hrabrosti. Ono želi čuti da je bilo hrabro kada zbog grlobolje nije dobilo sladoled i pritom nije plakalo. Isto činite i kasnije, kada drugima budete pričali o njegovoj hrabrosti kako bi je na taj način osvijestilo jer dijete u toj dobi još uvijek to ne može učiniti samo. Isto tako, kako bi djetetu pružili snagu koja će mu biti potrebna, pripremite dijete na neku situaciju razgovorom o tome kako će se osjećati, u prisnom zagrljaju. Tu mističnu povezanost s roditeljem dijete će osjećati i idućeg dana.
 

Voljenje, prihvaćanje i pružanje pomoći djeci tako da ona osjećaju da su posebna i cijenjena

Kao roditelji moramo pronalaziti načine da svojoj djeci pomognemo kako bi se osjećala da su posebna te da ih cijenimo, a da im istovremeno nepotrebno ne popuštamo. Jedan od mogućih pristupa jest da planiramo posebno vrijeme koje ćemo posvetiti svakom od svoje djece, kako bismo im mogli pokloniti nepodijeljenu pažnju te imali prilike da im iskažemo koliko vjerujemo u njih. U takvoj atmosferi dijete će osjećati da je svakodnevno okruženje u kojem živi pouzdano i sigurno te će se u njemu osjećati zaštićeno.

Jedna od prvih sposobnosti potrebnih dojenčetu je smirivanje i regulacija, kako bi se moglo uključivati u okolinu koju čine ljudi, predmeti, prizori, zvukovi, mirisi i pokreti. Okolina koja ima smisla daje osjećaj sigurnosti. Suprotno, ako ta prva sposobnost nije uspješno usvojena, okolina izgleda zbunjujuće, nepredvidljivo, kaotično ili jednostavno nezanimljivo ili nepoticajno.

Kada je obitelj vrlo skučena s vremenom, mogu se lako izgubiti uvjeti za ostvarivanje bliskih odnosa s djecom – zajedničko provođenja vremena, suosjećajnost, opuštenost, intimnost. Roditelji se moraju preispitati da li ostvaruju svoju zadaću pružanja djeci potrebnih odnosa u dovoljnoj mjeri.

Djetetovo mišljenje o sebi kao o dobroj osobi, osjećaj da je značajno, cijenjeno, vrijedno brige – sve to dolazi iz iskustva u odnosima. Djeca koja ne stvaraju odnose i općenito nemaju u njih povjerenja, duboko unutar sebe osjećaju se nesigurno. Djetetov osjećaj da može uspješno djelovati na ljude koji ga okružuju, vitalni je dio njegove unutarnje sigurnosti.
Kako bismo djeci pomogli da se osjećaju da su posebna i voljena, svoju im ljubav moramo poklanjati bezuvjetno. U stresnim situacijama djeca imaju najveću potrebu za našom ljubavlju i prihvaćanjem, a tim da ih volimo i prihvatimo onakvima kakva jesu, a ne nužno onakvima kakvima bismo mi željeli da budu. Problem nije u pitanju volimo li ih dovoljno, već je izazov u izražavanju ljubavi na način koji će stvoriti osnove za razvoj otpornog mentalnog sklopa. Pitamo se znače li naše riječi i dijela doista ljubav.

Za roditelje je jedan od najtežih skokova prihvaćanje jedinstvenosti temperamenta, odnosno naravi njihova djeteta. Prihvaćanje znači da ćete prepoznati i cijeniti njihove jedinstvene osobine i da ih nećete grditi za ponašanja ili osjećaje koji su dio njihova jedinstvenog karaktera i često izvan njihove kontrole. Kada se djeca osjećaju prihvaćenom, lakše im je poslušati naše zahtjeve i ograničenja.

Često ne pokazujemo djeci koliko ih cijenimo kada se ponašaju odgovorno i samostalno, jer takva ponašanja previdimo. Stoga moramo znati prepoznati i pozitivne signale kako bismo pomogli djeci  identificirati što rade ispravno. Uspješna djetetova djelotvorna ponašanja su: odgovorno ponašanje, održavanje obećanja, fleksibilnost, kompromisi, pregovaranje, donošenje odgovornih odluka, postavljanje ciljeva, planiranje, djelotvorno komuniciranje, vođenje računa o sebi i drugima.

Svako dijete ima svoje kompetencije, područja u kojima je jako i to trebamo promicati, a ne previše naglašavati djetetove slabosti. Kada djeca otkriju ono u čemu su dobra, spremnija su za suočavanje s onim područjima koja su se za njih pokazala kao problematična. Roditelj treba odrediti ravnotežu, tako da je dostupan djeci kada im pomoć treba, a da opet ne radi sve umjesto njih. Djeci treba omogućiti da isprobavaju i prolaze istu situaciju iznova jer iskustvo potiče osjećaj ponosa i jača ustrajnost djeteta te je ono korisno za nove izazove. Pokušajte suosjećati s njihovom frustracijom. Zatim, kada se dijete smiri, provjerite želi li vašu pomoć. Ako ne, bodrite ga sa strane dok ponovno pokušava. S vremenom će doći do uspjeha koje će učvrstiti djetetovo samopouzdanje.
 

Poučavanje djece da rješavaju probleme, donose odluke, uče na greškama i razvijaju odgovornost

Ako roditelji žele osnažiti djecu u prepoznavanju problema, uzimanju u obzir različitih rješenja, odabiru rješenja koja smatraju najprikladnijima i učenju iz ishoda, moraju paziti na to da im ne govore stalno što trebaju činiti. Između pete i osme godine javlja se sposobnost prihvaćanja više od jedne mogućnosti. Iako može vidjeti mnogostruke uzroke radnjama drugih, dijete možda ipak ne vidi sve što vidi odrasla osoba. Kada dijete napravi svoj vlastiti plan djelovanja pod roditeljskim vodstvom, jača njegov osjećaj da upravlja svojim životom, a time i njegova otpornost. Misaono, osjetljivo dijete može biti uspješnije u procjenjivanju situacija i u smišljanju načina rješavanja problema. Dijete koje nepromišljeno uskače i provodi svoju volju može biti sigurno u sebe, ali kada se život više zakomplicira ono će se osjećati nesigurno.

Orijentacija na rješavanje problema omogućuje da djeca steknu osjećaj sigurnosti u tome kako se snalaziti u svijetu, čak i kada je svijet izazovan. Djeca trebaju biti u stanju tražiti nas kada su zabrinuta ili uplašena. Ali i stav: „Ja to mogu učiniti!“ vitalan je u stresnim situacijama.

U trenucima velikog stresa, kada djeca doživljavaju strah, tjeskobu ili ljutnju, bit ćete u iskušenju da ih tješite, umjesto da im pružate osjećajni, topli i veoma dostupni odnos u kojem mogu proraditi svoje osjećaje. Dijete možete upitati: „Što misliš, što bi moglo pomoći da ne brineš“. Kada dijete osjeti da ste vi djetetov saveznik i pomagač, dijete će biti sposobno za istraživanje raznih mogućnosti.

Ključno je izazivati djecu na izražavanje njihove volje. Dopustite bebi da dopuže do vas i ispruži ručice kako bi je uzeli u naručje, gledajući je, podižući ruke i govoreći: „Dođi! Trebaš doći tu da te podignem.“ Kada dijete traži određenu igračku, prošećite s njime i zajedno potražite igračku, kako bi vježbali njegove vijuge za volju. Kada na djetetovu izjavu da želi ići van vi odgovarate s da ili ne, ne potičete njegovu volju zastupanja mišljenja. Kada ga pitate zašto i dijete priča što želi raditi, a vi potom kažete to je super ideja, dijete se uvjerava da može braniti svoju ideju i da može imati dobre ideje. Raspravljajte, neka djeca osmišljavaju različite mogućnosti i odlučuju koja je od njih najbolja, ali nemojte to činiti umjesto njih. Izazivajte ih da brane svoje mišljenje i da razmišljaju.

Otporna djeca obično greške doživljavaju kao prilike za učenje. Zato i  roditelji moraju od malih nogu pomagati da razviju zdrav pogled na greške. Roditelji često znaju djeci poslati poruku da su greške strašne i da ih treba kažnjavati. Obratno od toga, riječi i postupci roditelja moraju prenositi njihovo uvjerenje da možemo učiti iz svojih grešaka. Nije dobro onemogućiti djetetu da osjeti kada griješi jer tako nikad neće naučiti kako može učiti iz grešaka. Otporna djeca imaju pronicljivost i hrabrost da priznaju kako neki zadatak predstavlja zahtjev koji ona trenutačno nisu sposobna obaviti. No, umjesto da se osjećaju snuždeno, ostaju vedra i optimistična te usmjeravaju svoju energiju prema drugim zadacima koji su u skladu s njihovim sposobnostima.

Roditelji s otvorenim načinom razmišljanja shvaćaju da otpornost i osjećaj vlastite vrijednosti rastu kada se djetetu pruži prilika da zablista i okusi uspjeh, osobito ako pritom mogu učiniti nešto da poboljšaju svijet u kojem žive. Kada djeca i odrasli osjećaju da su izravno uključena i da rade nešto pozitivno i konstruktivno za rješavanje problema, i jedni i drugi dobivaju energiju i samopouzdanje.

Bilo bi dobro kada bi djeci, od njihove navršene treće godine, a možda i prije, roditelji odredili aktivnost za koju će biti odgovorna. Na umijeću rješavanja problema ne počinje se raditi kada je djetetu 13 godina, već se ono neprestano i pažljivo treba njegovati od rane dobi. Izrazom „Trebam tvoju pomoć“ više naglašavamo poruku koju djeci treba slati već od rane dobi – ti si dragocjena osoba i imaš što dati drugim osobama. Razgovarajte s djecom zašto su određene aktivnosti važne i što bi se dogodilo kada se ne bi izvršavale. Neka na sebe ne preuzimaju preveliku odgovornost, onu koja je neprimjerena za njihovu dob koju ne mogu provesti niti održati (primjerice, brigu o mlađem bratu ili sestri ili odraslom članu obitelji).

Dobro je da se starija djeca (braća i sestre) bave mlađima, međutim, djeca ne mogu u potpunosti biti odgovorna za sigurnost druge djece. Čak i ako se odlično snalaze u normalnim okolnostima, upitno je kako bi reagirala u stvarnoj opasnosti za sebe ili mlađe dijete. Također, možete pomoći djetetu tako da se osjeća moćno i to tako da od njega tražite mišljenje o nekim stvarima i zbivanjima, da se uključi sa svojim prijedlozima (primjerice, što skuhati, gdje nešto izmjestiti u domu, odabrati boju i sl.).
 

Postavljanje granica koje promiču samodisciplinu i osjećaj vlastite vrijednosti

Roditelji ne mogu biti „čuvari“ djeteta svake minute, ali roditelj je uvijek odgovoran za zaštitu djeteta. Djeca ne mogu odrasti ako im se sve zabranjuje. U izolaciji ne mogu biti istinski sigurna. Kada im ne dopuštaju iskusiti život, odrasli postaju glavnim zaprekama u razvijanju djece u odgovorne i samostalne osobe. Mi odrasli želimo da djeca znaju o „stvarima“ a da ih ne iskuse. Neki odrasli misle da će pomoći djeci štiteći ih od neugodnih situacija. Djeca moraju iskusiti život da bi ga razumjela. Vaše iskustvo ne može zamijeniti njihovo. Često djeca u ranom djetinjstvu čine onako kako im kaže roditelj, ali se bune protiv toga kada postanu starija. Djecu se ne može odgajati pod staklenim zvonom, zato ih odgajamo za skrb o sebi i samozaštitu.

Česte zabrane i prijetnje te plašenje opasnostima neće naučiti dijete da skrbi o svojoj sigurnosti. Inzistiranje na lošem, na opasnostima... u djetetu može razviti pretjerani strah, pesimizam i nepovjerenje prema svemu. No, dijete treba razviti svijest o mogućim opasnostima, pri čemu je naglasak na izbjegavanju i problemskom rješavanju rizičnih situacija.
Jedna od najvažniji roditeljskih uloga je biti provoditelj discipline. Načini na koje shvaćamo tu ulogu mogu slabjeti djetetovo samopoštovanje, dostojanstvo, nadu i otpornost, ali te kvalitete mogu i jačati. Dok je jedan od najvažnijih ciljeva discipliniranja stvaranje dosljednog, sigurnog i bezopasnog okruženja u kojem djeca uče da postoje razumna pravila, granice i posljedice, drugi je njegovanje djetetove samokontrole i samodiscipline. To znači prihvaćanje činjenice da sami upravljamo svojim ponašanjem pažljivo i promišljeno.

Neki roditelji imaju teškoća pri postavljanju realnih očekivanja, granica i posljedica jer se boje da će djeca biti ljuta na njih i da ih neće voljeti. Djetetova ljutnja zbog nametanja granica manje je zlo od toga da dijete bude s vrlo malim osjećajem odgovornosti. Treba napraviti razliku između strogog i proizvoljnog kažnjavanja, koje stvara bijes i ogorčenost djece prema roditeljima, te realnih i pravednih posljedica koje uče djecu samodisciplini i samokontroli. Mnoga se djeca osjećaju sigurnije kada roditelji postave realnije smjernice i objasne posljedice njihova ponašanja.

Ako nešto predstavlja opasnost za sigurnost, roditelji se moraju umiješati odmah. No, kada neposredna opasnost prođe, roditelji moraju sjesti s djecom i ukratko ponoviti situaciju te istražiti načine na koje se može doskočiti rješavanju tog problema u budućnosti. Roditelji moraju naučiti posvećivati najviše pozornosti i energije ponašanjima koja predstavljaju potencijalnu opasnost za sigurnost, ne trošeći energiju na ono što je manje važno. Dio postavljanja granica jest odlučivanje što treba ograničavati. To nije lako. Usmjerite se samo na jednu stvar (primjerice radite na ne udaranju druge djece, a za kasnije ostavite pospremanje). Zadržavanje na manje važnim ponašanjima samo će dovesti do povećanog pritiska i napetosti u odnosima roditelj-dijete. Unutar granica dopuštenog valja osigurati uvjete za sigurnu i nesmetanu igru, za kretanje, istraživanje, izražavanje, druženje, učenje o svijetu oko sebe, te razvijanje pozitivne slike o sebi i vjere u vlastite sposobnosti. Uz ograničenja, vaše dijete treba pronaći nove načine zadovoljavanja svojih potreba i osjećanja samopoštovanja umjesto poniženja.

Poučavati dijete vlastitoj sigurnosti znači učiti ih pravilima ponašanja kako bi naučila skrbiti o sebi, razvila sposobnost razmišljanja o svojim postupcima i kada ih nitko ne kontrolira ili odrasli nije prisutan te predviđati vjerojatne posljedice svoga ponašanja. Koliko djetetu dati slobode tj.  kada mu treba omogućiti više samostalnosti  – roditelj odlučuje na temelju njegove zrelosti, njegovih sposobnosti razumijevanja, njegovog općeg snalaženja u okruženju, načina suočavanja s problemima i njihova rješavanja. Postupci roditelja u početku kreću se od potpunog sprečavanja pristupa, primjerice oružju, otrovima i strojevima u pogonu do upozoravanja i provjere djece primjerice dok pomažu na dvorištu. Izravni nadzor i vođenje treba postupno zamijeniti nenametljivom kontrolom koju dijete i ne vidi, sve do njegova konačnog osamostaljivanja.

Da bi dijete znalo što učiniti:

• nemojte pretjerivati sa zabranama i kontrolama, kao ni s davanjem prevelike slobode
• postupno dajte djetetu dopuštenje da čini neke stvari, jer je to dio odrastanja; kada i koje – to je vaša odluka
• ograničenja nemojte mijenjati prema raspoloženju (takve situacije zbunjuju dijete)
• u zabranama koje roditelj izriče treba biti dosljedan jer će tako dijete s vremenom prihvatiti zabranu
• promislite o zabrani prije nego li ju donesete, a potom objasnite djetetu smisao zabrane i budite dosljedni u njezinoj primjeni
• uskladite svoja očekivanja s onim što dijete može (prevelika očekivanja mogu u djetetu razviti lošu sliku o sebi i nepovjerenje u sebe)
• očekivanja trebaju biti konkretna i djetetu jasna (primjerice: „Očekujem da budeš pristojan“ – djetetu ne znači ništa; „Reci hvala“ konkretna je uputa)
• razgovarajte s djetetom o situaciji koja ga očekuje i uključite ga u donošenje plana ponašanja (pri odlasku liječniku, susretu s nepoznatom osobom,...)
• ne posramljujte i ne vrijeđajte dijete zbog njegovih grešaka ili vaših neispunjenih očekivanja, jer to u njemu stvara osjećaj manje vrijednosti što onemogućuje razvoj samopouzdanja
• budite pozitivni – istaknite ono što je dijete učinilo dobro (nemojte ga hvaliti bez razloga)
• pružite djetetu mogućnost donošenja odluka i suočavanja s činjenicom da njegov izbor rezultira određenim posljedicama.

 
Osiguravanje sigurnog okruženja u obiteljskom domu

Sigurno okruženje je ono u kojem je zaštićen tjelesni integritet djeteta od najranije dobi i tijekom odrastanja, s obzirom na prostor i s obzirom na poznate i nepoznate osobe, te su osigurani uvjeti za zdrav psihički, emocionalni i socijalni razvoj djeteta.

Na mnoge stvari koje mogu ugroziti djetetovo zdravlje i sigurnost ne možemo utjecati ili možemo utjecati vrlo malo (zagađeni zrak, kvaliteta pitke vode), ali postoji i niz situacija gdje sve ovisi o nama. Predškolska su djeca posebno znatiželjna, nestrpljiva, žele učiniti sve sama, imitiraju odrasle, još ne razumiju što je opasnost stoga trebamo učiniti sve što je u našoj moći da zaštitimo djecu od onoga što ih može ugroziti.

Dom je mjesto gdje roditelji imaju najviše kontrole te mogu mnogo učiniti da ne dođe do nesreće. Što je dijete manje, još je važnije ukloniti sve potencijalne opasnosti koje se mogu ukloniti. Česte zabrane tipa „Nemoj“, „To se ne smije“ i sl. samo će na trenutak zaustaviti dječju namjeru. Dijete koje je tek prohodalo i želi vidjeti i opipati sve do čega dođe ne reagira i ne razumije objašnjenja zašto je nešto opasno. Starije predškolsko dijete može razumjeti objašnjenja zašto je nešto opasno i zabranjeno, međutim, to ne znači da neće pokušati učiniti ono što je zabranjeno kada ga nitko ne bude gledao, što je još opasnije. Stoga se treba pridržavati pravila da predškolsko dijete nikad ne smije ostaviti bez nadzora.

Znači li to da treba ukloniti, primjerice, stepenice koje su dio stana, ili da djetetu treba neprestano zabranjivati da se njima penje? Odgovor je dakako ne – ono što se može učiniti jest zaštititi prilaz stepenicama preprekom ili niskim vratima. No, postoji još nešto korisnije za dijete – roditelj može zajedno s djetetom hodati stepenicama da tu i tamo svlada opasnost uz pomoć odraslog i osamostali se u kretanju. Dakle, trebamo sagledati vrste vještina koje su djeci potrebne kako bi se nosila sa situacijama koje ranije nisu doživjela.

Velik broj nezgoda ili ugrožavanja djeteta događa se kada roditelj makar i nakratko izgubi dijete iz vida i svoju pozornost usmjeri na nešto drugo što mu se u tom trenutku učini važnijim. Ipak, sigurnost djeteta treba biti prioritet. Skrb o sigurnosti djeteta i odgoj za sigurnost nisu pitanje „odgojnih recepata“ nego serije malih odluka o tome što je u pojedinom trenutku važnije: ostati s djetetom dok se kupa u kadi ili otići otvoriti vrata jer netko zvoni, ostaviti dijete samo u parku i otrčati do automobila po zaboravljene igračke…

Kako roditelji mogu učiniti obiteljsko okruženje sigurnijim za dijete:

• ukloniti opasne predmete izvan dosega djeteta – one koji nisu namijenjeni djeci (lijekovi, otrovi, sredstva za čišćenje, sve vrste alkohola, električni aparati, alati, oružje, šibice, upaljač, prskalice, petarde, upaljena svijeća, sitni predmeti koje malo dijete može progutati, oštri predmeti, igračke i predmeti obojani otrovnim bojama, vruće glačalo, vruće jelo, ključevi stana i automobila)

• kontrolirati prostor u kojem se dijete kreće (namještaj oštrih rubova, radijatori, slomljene ljuljačke, otkrivene jame, kanalizacijski odvodi i šahtovi, dostupni strojevi, izvori električne energije, plinske instalacije i aparati na plin, plinski štednjak, kamin, staklene površine, bunar, voda u kadi, otvorena cisterna, otvorena bačva s vodom, bazen,  mogućnost penjanja na visoke predmete, na prozor ili balkonsku ogradu, izlazak na stubište i sl.)
• držati vrata stana i vrta zatvorena kako malo dijete ne bi bez nadzora izašlo na ulicu
• upoznati odgojitelje kojima se dijete povjerava na skrb
• upoznati djetetove prijatelje
• upozoriti dijete da ne ulazi u automobil, stan ili zgradu na poziv nepoznate osobe, da od nepoznatih ne uzima darove i ne govori o svojoj obitelji
• poticati dijete na druženje i boravak u grupi, poučiti ga da se ne osamljuje i da izbjegava osamljena mjesta
• poučiti dijete da njegovo tijelo pripada samo njemu i da ga nitko nema pravo dirati protiv njegove volje (osim kod liječnika, prigodom pranja i obavljanja nužde u vrtiću)
• slušati što dijete govori i obraćati pozornost na opaske o čudnom ponašanju neke osobe
• naučiti dijete da od najranije dobi zna svoje ime i prezime te adresu stanovanja, imena roditelja i telefonski broj
• poučiti dijete kako se treba ponašati ako se izgubi
• naučiti ga brojeve za slučaj nužde (policija, hitna pomoć, vatrogasci)
• poučiti dijete koje ostaje samo kod kuće da ulazna vrata drži zaključana, da se ne upušta u razgovor niti otvara vrata nepoznatim osobama
• poučiti dijete kako razgovarati na telefon kada je samo kod kuće, koje informacije ne treba davati nikome i da ne smije dati do znanja da je samo
• osigurati da dijete ima neku drugu odraslu osobu od povjerenja kojoj se može obratiti u slučaju straha ili nužde
• razgovarati s djetetom o tome da internet sadrži bezbroj zanimljivih i korisnih informacija i igara, no da postoje i loše i štetne stranice (djeca brzo i mnogo spretnije od odraslih svladaju tehniku, no nisu dovoljno zrela da prepoznaju i procijene opasnosti ili izdvoje kvalitetno i točno od netočnog i štetnog – ona tek trebaju naučiti kako se učinkovito služiti internetom)držati predškolsko dijete za ruku prigodom šetnje ulicom uz koju prometuju automobili
• ne ostavljati predškolsko dijete bez nadzora izvan kuće.

 
 
 
Korištena literatura:

• Brooks, R., Goldstein, S. (2005). otporna djeca: njegovanje djetetove snage, nade i optimizma. Neretva: Zagreb.
• Bujišić, G. (2005). Dijete i kriza: priručnik za odgajatelje, učitelje i roditelje. Golden marketing - Tehnička knjiga: Zagreb.
• Greenspan, S. I. (2003): Sigurno dijete: kako djeci pomoći da se osjećaju zaštićeno i sigurno u promjenljivom svijetu. Ostvarenje: Lekenik.
• Maleš, D., Stričević, I. (2008). Moje sigurno dijete. Udruženje Djeca prva: Zagreb.
• Plummer, D. M. (2011). Kako pomoći djeci da prevladaju promjene, stres i tjeskobu: priručnik s aktivnostima. Naklada Kosinj: Zagreb.
• Prekop, J., Schweizer, C. (2008). pokažimo djeci pravi put: kako s ljubavlju pratiti dijete na njegovu putu odrastanja. Harfa: Split.