Odrastanje djece u „kulturi ekrana“
Uvod
Razvojem tehnologije djetetovo se okruženje značajno mijenja. Djetinjstvo u 21. stoljeću podrazumijeva stvari s kojima se većina ljudi nikad prije nije susrela, a jedno od njegovih najupadljivijih obilježja rastuća je prisutnost elektroničkih medija praćena sve učestalijom interakcijom djece i medija.
Medije čine knjige, novine, časopisi, televizija, radio, kino, računalna tehnologija, Internet i mobilna telefonija. Beskonačne ponude elektroničkih sadržaja postaju diljem svijeta dostupne gotovo odmah. Naime, medijska kultura stalno se mijenja i razvija, ali odgoj i obrazovanje djece ne mijenjaju se istom brzinom.
Roditelji nisu dovoljno osviješteni da su djeca aktivni korisnici medija, da reagiraju na njih, osjećaju i putem njih stvaraju vlastite spoznaje. U tom su smislu primjerenost i kvaliteta sadržaja kojem su izložena izuzetno važni te je zaštita djece od potencijalno štetnih sadržaja sve teža zadaća.
Drugim riječima, mediji imaju važnu ulogu u životu djece, jer se djeca rađaju i odrastaju okružena medijima. Medijske i komunikacijske platforme i medijski sadržaji koji se koriste kod kuće dio su djetetova okruženja od samog početka, jer dijete sudjeluje u svakodnevnom životu obitelji, odnosno, koriste se u društvu roditelja i staratelja.
U Republici Hrvatskoj 2017. godine Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba u suradnji s Hrabrim telefonom provela je istraživanje koje je pokazalo da gotovo sve obitelji s djecom rane i predškolske dobi u svom kućanstvu posjeduju televizor, mobitel i računalo (85% kućanstava ima tablet, 65% kućanstava ima igraće konzole, u prosjeku postoji 6 elektroničkih uređaja po kućanstvu, 80% djece živi u kućanstvima s 5 ili više primjeraka elektroničkih uređaja, u svojim spavaćim sobama 27% djece ima televizor, 8% računalo, a 5% igraće konzole). Također, isto istraživanje pokazuje da:
• dijete u prosjeku provode pred ekranom 2,4 sati radnim danom te 3 sata vikendom
• 60% djece tijekom tjedna provodi uz ekrane dva ili više sati
• 72% djece vikendom provodi uz ekrane dva ili više sati
• svako drugo dijete u dobi od dvije do četiri godine provodi ukupno dva ili više sata dnevno uz različite ekrane
• nakon navršene šeste godine 71% djece provodi uz ekrane dva ili više sati dnevno, a vikendom to radi njih čak 82%
• djeca najviše vremena i dalje provode pred televizorom i to nešto više vikendom (97,2% djece) nego radnim danima (95,5% djece)
• gotovo svako peto dijete gleda TV više od dva sata radnim danom, a vikendom to čini svako treće dijete
• oko 15% djece igra igre na igraćim konzolama, najveći broj njih do jedan sat dnevno.
Ista djeca znaju:
• samostalno upaliti neki elektronički uređaj (97% djece)
• samostalno tražiti i pokretati sadržaje koje žele (90% djece)
• fotografirati i snimati mobitelom (77% djece)
• samostalno koristiti Internet (45% djece).
Ovdje je važno napomenuti da je uz provedeno istraživanje od 2016. godine pa sve do danas objavljeno i nekoliko publikacija namijenjenih roditeljima upravo na temu iz ovog članka. To upućuje na to da se nije u dovoljnoj mjeri osvijestila šteta za dijete od neprimjerenog korištenja elektroničkih medija. Pretpostavka je da su se postoci iz navedenog istraživanja povećali, umjesto da su se smanjili.
Većina roditelja se nada kako će njihova djeca imati bolju kvalitetu života od njih i većina ih se trudi postići taj cilj. Zaista, tehnologija može olakšati život i učiniti ga kvalitetnijim. No, neće im koristiti samo mogućnost gledanja televizije ili igranja računalnih igara nego i kvaliteta televizijskog i računalnog sadržaja kojem su izložena.
Sam pristup mobilnim telefonima i internetu neće djeci pružiti mogućnost za rast i razvoj, već će to ovisiti o načinima na koje će upotrebljavati te medije i kakve će veze ti mediji omogućavati (cilj nam treba biti da djeca postanu kritički orijentirana, da razvijaju svoje mišljenje, tj. da utjecaje iz medija analiziraju, filtriraju i vrednuju). Roditelji se trebaju upitati kako se njihova obitelj brine o tome da su medijski sadržaji kojima su izložena djeca u njihovom domu primjereni najmlađim članovima. Razlozi zašto roditelji djeci u Republici Hrvatskoj omogućuju vrijeme pred malim ekranima su:
• djeci daju male ekrane kako bi se djeca zabavila (gotovo 50% roditelja)
• smatraju da su elektronički uređaji djeci korisni za učenje (više od trećine roditelja)
• nastoje djeci zaokupiti pažnju elektroničkim uređajima (56% roditelja)
• smatraju da će se djeca bolje uklopiti u društvo vršnjaka ako koriste suvremene tehnologije (oko 7% roditelja)
• ne znaju procijeniti jesu li elektronički uređaji štetni ili korisni za njihovu djecu (oko 50% roditelja)
• procjenjuju elektroničke uređaje štetnima, a sva djeca ih koriste (trećina roditelja)
• elektroničke uređaje procjenjuju korisnima (17% roditelja).
Primjerenost
S obzirom na to da je većina medijskih sadržaja namijenjena mladima i odraslima, njihova primjerenost djeci ponekad može biti upitna. Ne smijemo nikada pretpostaviti da je ono što mi kao odrasli trebamo od medija (s kojima se svakodnevno susrećemo slučajno i usput) i što njima dobivamo jednako onome kako ih shvaćaju djeca. Korištenje medija stvar je rutine. Naše svakodnevne medijske navike do te su mjere uobičajene da u pravilu nemamo potrebu pitati se što su to mediji i koja je njihova uloga u našim životima. Kada govorimo o djeci, svakako trebamo propitivati s čime se, koliko se često i kako svakodnevno susreću s elektroničkim sadržajima.
Djeca trebaju i imaju pravo na jasne i zanimljive medijske sadržaje koji se odnose na djecu, a ne na odrasle. Djeca u različitim razvojnim razdobljima imaju različite potrebe i interese te uče na različite načine iz različitih medija i materijala. To znači da im treba pristup raznolikim žanrovima i sadržajima. Bitno je imati na umu da samo dodavanje djetinjih likova ili oblika namijenjenih djeci, kao što je korištenje animacije ili stripova, ne znači da je nešto automatski „primjereno djeci”.
U prvim godinama života mediji nisu potrebni za razvoj djeteta. No, djeca obično vole dječje televizijske programe, videoigre i druge medijske sadržaje. Djeca provode u prosjeku 3 do 4 sata dnevno uz televiziju i druge medije, dakle najveći dio slobodnog vremena. Udio vremena koje djeca provode uz medije postojano raste, elektronički mediji su svuda dostupni, sve su ranije prisutni u životima djece, svakodnevni se kontakt s medijima produljio, mogućnosti interakcije sve su raznovrsnije, podražaji sve brojniji. S druge strane, djeca nemaju oblikovan kritički odnos prema medijskim sadržajima, te su zato podložnija i više izložena njihovim štetnim posljedicama.
Opasnosti za djecu
Mediji nisu sami po sebi dobri ili loši – radi se o tehnologiji koju se može koristiti na različite načine. Oni na djecu mogu istovremeno imati i pozitivne i negativne posljedice, ovisno o sadržajima, kontekstu u kojima se oni doživljavaju, načinima upotrebe i o individualnim osobinama djece koja ih koriste.
Kako bi zaštitila djecu od mogućih negativnih posljedica sadržaja u televizijskom programu, Agencija za elektroničke medije donijela je Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima. Tog se pravilnika u Hrvatskoj trebaju pridržavati televizije, radija, internetski portali i medijske usluge na zahtjev (primjerice, videoteke), a njegova primjena uključuje i dobne oznake koje pomažu roditeljima i skrbnicima da biraju primjeren sadržaj za djecu. Dobne kategorije mogu biti dobar vodič kod odabira primjerenog i sigurnog sadržaja za djecu. Program s oznakom 12 eventualno mogu gledati i nešto mlađa djeca, ali obvezatno u društvu roditelja ili skrbnika, dok se preporučuje izričito poštovanje dobnih kategorija 15 i 18.
Dobne kategorije za internetske sadržaje nisu postavljene na isti način kao za filmove, televizijski program i videoigre, dok za aplikacije za pametne telefone uopće ne postoje. Za internetske sadržaje u Hrvatskoj propisano je samo označavanje dobne kategorije 18. Osim toga, strani televizijski programi nisu podložni hrvatskim propisima i mogu imati „blaže” dobne oznake, dok platforme za razmjenu video sadržaja (primjerice, YouTube) uopće ne podliježu obvezatnom dobnom označavanju, a vrlo su popularne kod djece i mladih. Stoga je važno što bolje znati koje medijske sadržaje i usluge koristi vaše dijete da biste mogli što kvalitetnije procijeniti jesu li oni za njega prikladni.
U audiovizualnim ili radijskim programima nisu dozvoljeni sadržaji koji mogu ozbiljno ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika. U neprimjerene sadržaje za djecu, tj. sadržaje koji djeci mogu naštetiti, ubrajamo prizore grubog tjelesnog i/ili verbalnog nasilja, zastrašujućih scena stradanja i ranjavanja, pornografiju, prost rječnik i prizore te dvosmislene izraze koje ne mogu u potpunosti razumjeti, zloporabu duhana, alkohola, opijata, kockanja i klađenja te druge slične prizore. Kroz medije se djeca, između ostaloga, mogu susresti s govorom mržnje i lažnim vijestima.
Drugačije rečeno, zbog izlaganja djece neprimjerenim sadržajima pojavljuje se sve veća zabrinutost da mediji kod djece mogu proizvesti neosjetljivost na bol drugih, poticati destruktivne vrste ponašanja, održavati stereotipe, dovesti do propadanja moralnih vrijednosti, potisnuti lokalne kulture, doprinijeti otuđenju od stvarnog svijeta bježanjem u virtualni, otupiti osjetila, „krasti“ vrijeme zbog čega djeca zapostavljaju spontanu igru kao glavni oblik učenja (ne razvijaju upornost i promišljanje što je dio radne etike), smanjiti druženje s prijateljima, zapostavljanje obveza te mogu kočiti maštu.
Nadalje, rana povećana izloženost djece audiovizualnom sadržaju (pogotovo sadržajima koji se izmjenjuju velikom brzinom i onemogućuju dublje i temeljitije procesiranje informacija) može se dovesti u vezu sa slabijim razvojem govora, lošijom spremnošću za školu i lošijim školskim uspjehom, slabijim razvojem misaonih procesa koji omogućuju da dijete planira svoje ponašanje, kontrolira ga i regulira ovisno o situaciji.
Nasilni medijski sadržaji mogu imati najveći negativan učinak na djecu predškolske dobi, jer ona još uvijek uče kako upravljati svojim osjećajima i ponašanjem. Starija su djeca otpornija na takve sadržaje jer su već usvojila određene vještine upravljanja vlastitim ponašanjem kao i društvene norme koje pritom treba poštivati.
Ne manje važno, postoji povezanost količine gledanja elektroničkih medija u predškolskoj ili školskoj dobi i prekomjerne tjelesne težine u djetinjstvu i kasnije u životu. Posljedica je prekomjernog sjedenja i izostanka kretanja tijekom gledanja medijskih sadržaja, povećane izloženosti oglasima za nezdravu hranu i pića te navike jedenja tijekom gledanja, ali i smanjenog vremena spavanja. Djeca u Republici Hrvatskoj po tom pitanju:
• ponekad koriste elektronički uređaj za vrijeme obroka (svako treće dijete)
• koriste elektroničke uređaje prije spavanja (90%)
• koriste često ili uvijek elektroničke uređaje za vrijeme obroka (jedno od deset djece)
• koriste elektroničke uređaje često ili uvijek neposredno prije spavanja (41%).
Mediji danas postaju jedno od ključnih čimbenika socijalizacije koji dominiraju životima djece diljem svijeta te utječu na ponašanje, stavove i svjetonazore. Drugim riječima, oni postaju model za razvoj vrijednosti i uvjerenja.
Djeca različite dobi različito doživljavaju i razumiju isti medijski sadržaj. Primjerice, mlađa će djeca doživljavati izmišljeni lik na televiziji kao stvarnu osobu, dok će starija djeca umjeti razlikovati izmišljeni lik od stvarnog.
Djeca do treće godine vjeruju kako je audiovizualni sadržaj zapravo prozor u svijet i sve ono što je prikazano drže stvarnim. Oko pete godine, razvojem logičkog mišljenja, djeca mogu razlikovati programe poput vijesti od sadržaja koji prikazuju fikciju. Međutim, to razlikovanje nije potpuno i ono se postupno usavršava s djetetovim misaonim razvojem i iskustvom u korištenju medija sve do 12. ili 13. godine života. Kada se djeci sadržaj čini realističnim, ona obraćaju više pažnje na njega i ulažu više misaonog napora da ga prerade te se više s njim identificiraju. Stoga nasilni sadržaji mogu imati jači učinak na djecu koja ih smatraju stvarnim i mogućim, a zastrašujući sadržaj ima slabiji učinak ako ga djeca drže nestvarnim i nemogućim.
Osim dobi, u obzir treba uzeti i druga obilježja, poput spola, temperamenta djeteta i njegovih sklonosti, te u odnosu na to procjenjivati koji su medijski sadržaji i u kojoj količini najbolji za dijete.
Kada se poistovjećuju s različitim likovima i pričama u elektroničkim medijima, djeca mogu doživjeti različite osjećaje, uloge i događaje, razmišljati o dobru i zlu. Djeca (i odrasli) najbolje uče kada učestalo vide i čuju postupke ili načine razmišljanja za koje želimo da ih oponašaju ili shvate kao uzor, ali u elektroničkim medijskim sadržajima često se nude negativni primjeri (nasilje, stereotipi, ruganje, nesigurna ili nezdrava ponašanja i prakse), koji eventualno završavaju kratkim porukama kako gledatelji ne bi trebali raditi ono što je upravo prikazano.
Umjesto da se djeci govori što ne smiju raditi i prikazuje samo problem, učinkovitije bi bilo prikazati pozitivne primjere onoga što želimo da djeca čine (primjerice da budu velikodušna, poštena, iskrena, brižna i odgovorna) kako bismo učvrstili pozitivne postupke i razmišljanja.
Negativni će uzori na žalost potaknuti i učvrstiti vrijednosti i ponašanja koja želimo promijeniti ili izbjeći, što je vidljivo u igri i razgovoru s drugom djecom. Djeca oponašaju likove, govor likova te njihove pokrete i geste, što je zabrinjavajuće kada je riječ o oponašanju nasilnih sadržaja. Pojedini elektronički sadržaji nude opasne ideje koje djeca ponekad, nesvjesna opasnosti, odluče oponašati. U dobi od četiri-pet godina djeca imaju razvijen samousmjeravajući govor koji ih navodi da započnu radnju, ali ne i na zaustavljanje radnje.
Mediji isto tako potiču djecu da crtaju i izražavaju se na druge načine. Ponavljanje crteža s istim sadržajima i prizorom može biti djetetov način izražavanja i pokušaj ovladavanja sadržajem koji je bio preplavljujući za njega (npr. prizor nasilja u filmu/videoigri, čudovište iz crtića kojeg se preplašilo, smrt nekog lika...). Svojim ponašanjima pokazuju koliko su im to zapravo važne teme.
Poznato je da djeca najvjerojatnije imitiraju modele za koje smatraju da imaju privlačne ili poželjne osobine (snaga, izgled, popularnost), a takvi su upravo mnogobrojni televizijski likovi ili likovi iz videoigara. Drugi važan činitelj identifikacije je doživljava li model potkrepljujuće ili kažnjavajuće posljedice za svoje ponašanje. Agresivni modeli često su za svoje ponašanje nagrađeni, odnosno različiti nasilni načini rješavanja problema pomažu im da postanu junaci, oni kojima se drugi dive i o njima pričaju. S druge strane nasilje se najčešće ne kažnjava.
Nasilni sadržaji potencijalno su štetni jer izazivaju tjelesnu pobuđenost i emocionalno uznemirenje. Gledanje nasilja dovodi do fizioloških reakcija kao što su ubrzani puls i disanje. Takva pobuđenost privremeno povećava mogućnost djetetovih agresivnih misli, osjećaja i scenarija ponašanja, a time raste vjerojatnost da dijete agresivno reagira. Učestalo i dugotrajno gledanje nasilnih sadržaja može povećati rizik agresivnog ponašanja, agresivnih misli i osjećaja, osobito kod dječaka, odnosno djece predškolske dobi. Dugoročne posljedice nasilnih sadržaja najviše se mogu očitovati u povišenoj ili pak smanjenoj osjetljivosti na nasilje.
Djeca predškolske dobi i djeca u nižim razredima osnovne škole teže prepoznaju razliku između realnih i imaginarnih sadržaja, ne mogu razumjeti kojim se sve postupcima i trikovima mediji služe kako bi prikazali određene zamišljene zastrašujuće prizore (maska, šminka, odglumljeni udarci, montaža, računalna animacija i sl.) te se tako ne mogu na odgovarajući način distancirati od viđenog. S druge strane, oni mogu potencijalno dovesti i do učinka navikavanja i smanjenja osjetljivosti za patnje žrtve. Tako djeca stječu uvjerenja da su nasilna ponašanja normalna i poželjna u rješavanju međuljudskih problema, kao i u razvoju gotovih obrazaca za nasilna ponašanja. Posebno su opasni detaljni, sustavni i kronološki prikazi nasilja koje djeca lako mogu primijeniti u stvarnosti, kao i oni koji uključuju djeci dostupna sredstva kao što su kuhinjski noževi ili razni alati i zapaljive tekućine.
Mediji oblikuju sliku svijeta koja može biti iskrivljena, ali koja za dijete postaje društvena stvarnost. Neka istraživanja pokazuju kako djeca i odrasli tjelesno nasilje likova u humorističnim i animiranim filmovima namijenjenima djeci doživljavaju kao manje uznemirujuće ili ga uopće ne prepoznaju kao nasilje te zato nasilna ponašanja u animiranim filmovima djeca lakše toleriraju. U animiranim filmovima posljedice udaraca nisu realne, prikaz boli nije realističan.
Među neprimjerene sadržaje za djecu ubrajaju se i reality programi jer mogu sadržavati sukobe između sudionika, neuobičajena ponašanja, seksualizirana ponašanja, svađe i sve ostalo što skandalizira javnost i izaziva zanimanje. Neka istraživanja pokazuju kako djeca koja učestalo gledaju reality programe u značajno većoj mjeri vjeruju kako su za sreću potrebni bogatstvo, popularnost i ljepota. Ovakva vrsta emisija razvija potrošački mentalitet koji nije najpoželjniji jer se usmjerava na vanjske pokazatelje vrijednosti (podrazumijeva se da konstantno trebamo neke naše unutarnje „rupe“ puniti novim stvarima) umjesto na unutarnju izgradnju pojedinca.
U odnosu na televizijsko i filmsko nasilje u kojem su djeca u pasivnoj poziciji, sve češće se istražuje utjecaj videoigara zbog njihove interaktivne prirode. Naime, u njima djeca nisu samo pasivni primatelji, već najčešće aktivno sudjeluju i sukreiraju nasilje tj. «uronjena» su u nasilni svijet.
Veliki broj znanstvenika ističe da je utjecaj videoigara na nasilno ponašanje potencijalno moćniji od izloženosti nasilju na TV i filmskim ekranima. Budući da su u videoigrama djeca aktivni sudionici koji donose odluke koje utječu na ponašanje lika, odnosno lik je u potpunosti ovisan o akcijama igrača, mogućnost identifikacije je jača. Kontroliranjem akcije lika igrači imaju istu vizualnu perspektivu kao oni koji nanose štetu drugima, često kao ubojice (“first person shooter”), odnosno dolazi do personalizacije u virtualnom okruženju. Tako snažna identifikacija povećava vjerojatnost imitacije. Sve navedeno pridonosi zamagljivanju razlike između stvarnog i virtualnog svijeta, a zbog čega su medijsko iskustvo, ali i utjecaj na ponašanje snažniji. Izloženost djece televizijskim ili filmskim nasilnim scenama ne nagrađuje se izravno, dok se u videoigrama agresivni postupci tako nagrađuju. Uz stalnu povratnu informaciju o napredovanju, nasilno ponašanje nagrađuje se bodovima ili verbalnim pohvalama («Nice shot!» - nakon što unište neprijatelja), što je uvjet za nastavak igranja. Važno je upozoriti na opasnost poruke – ubiti protivnika bez milosti znači pobijediti, skupiti bodove i napredovati. Opće je poznato da će djeca više imitirati ona ponašanja za koja slijede nagrade nego kazne. Učenje ponavljanjem oduvijek se smatralo učinkovitom metodom. Za razliku od televizijskih i filmskih scena koje rjeđe ponovno gledaju, u slučaju videoigara djeca su usmjerena na neprestano ponavljanje obrazaca agresivnog ponašanja. Ponavljanjem istih agresivnih djela povećavaju se šanse za njihovo usvajanje. U videoigrama nerijetko se od igrača traži brzo donošenje odluke i planiranje akcija te provedba agresivnih operacija. Ako tako ne postupe, postoji mogućnost da oni budu poraženi, izbrisani, uništeni. Ipak, u videoigri dijete ima mogućnost, ako pogriješi, poništiti ili ispraviti pogrešan korak (što nije moguće u stvarnosti).
Iako je u istraživanjima utvrđeno da djeca oponašaju nasilne postupke koje vide, potrebno je upozoriti da je odnos između izloženosti nasilju i agresivnog ponašanja cirkularan. S jedne strane nasilje potiče agresivnost, ali i agresivnija djeca češće biraju nasilne sadržaje. Utjecaji medijskih sadržaja nisu uvijek jasno vidljivi, već mogu imati odgođeno djelovanje. Djeca izloženija medijskom nasilju u ranoj školskoj dobi kasnije su verbalno, fizički i relacijski agresivnija tj. neprijateljski nastrojena prema drugima i nesklona prosocijalnim oblicima ponašanja. Gledajući nasilne junake, djeca mogu naučiti nove oblike agresije.
Istraživanja pokazuju da ako roditelji ne komentiraju negativno medijsko nasilje, da djeca mogu imati pozitivnije stavove prema agresivnom ponašanju i biti sklonija agresivnijem ponašanju. Djeca čiji roditelji negativno komentiraju nasilne scene i agresivna ponašanja likova spremnija su, odnosno, lakše ga prepoznaju i na njega reagiraju u stvarnome životu. Roditelji djece predškolske dobi u Republici Hrvatskoj:
• uvijek su prisutni uz dijete dok koristi elektroničke uređaje (40% roditelja)
• cijelo vrijeme prate sadržaje koje dijete gleda (30% roditelja)
• uvijek gledaju sadržaje zajedno s djetetom (11% roditelja)
• nikada ili rijetko gledaju sadržaje zajedno sa svojim djetetom (gotovo svaki peti roditelj)
• nikad ili tek ponekad razgovaraju s djetetom o onome što je gledalo nakon što dijete vidi neki sadržaj na TV-u (petina roditelja)
• ne određuju redovno koje igre dijete može igrati (20% roditelja)
• nikad ili rijetko podučavaju svoje dijete o korištenju elektroničkih uređaja (gotovo svaki četvrti roditelj)
• nikad se ne igra s djetetom na elektroničkom uređaju (39% roditelja).
Iz prethodno navedenog može se zaključiti da u izlaganju djece medijskim utjecajima iznimno bitnu ulogu imaju njihovi roditelji ili skrbnici. Naime, na djecu ne utječe samo ono što se prima putem elektroničkih medija, nego i pasivnost okoline u kojoj djeca odrastaju (obitelj).
Uloga roditelja/skrbnika
Roditelji ili skrbnici imaju jednu od najvažnijih, ako ne i najvažniju, i izravnu ulogu u procesu odgoja i socijalizacije svoje djece. No, njihova uloga očituje se i u tome što oni oblikuju i prenose djelovanje različitih drugih socijalizacijskih utjecaja izvan obitelji na djecu. Ne kaže se bez razloga da roditelji djetetovi primarni „medijski odgojitelji“, jer su djeca predškolske dobi u principu kod kuće izložena medijima onoliko koliko su im izloženi i roditelji ili skrbnici.
Tehnološki napredak i razvoj medija doveo je do toga da smo svakodnevno okruženi s nekoliko ekrana, odnosno medijskih platformi, preko kojih koristimo medijske sadržaje, informiramo se i komuniciramo. Televizija više nije jedini ili prevladavajući elektronički medij, već se masovno koriste i druge medijske platforme poput računala, tableta, pametnih telefona, usluga sličnih televiziji (npr. sadržaji na zahtjev) i igraćih konzola. Stoga je važno razmotriti cjelokupan kontekst korištenja elektroničkih medija i raznovrsnih platformi, njihov sadržaj i utjecaj, a ne samo obraćati pažnju na vrijeme provedeno pred raznim ekranima.
U obiteljima s djecom odrasli ne moraju biti stručnjaci za sve medijske fenomene koji su djeci zanimljivi. Kada je o medijskom odgoju djece riječ, on prvenstveno zahtijeva prisutnost roditelja ili skrbnika, zanimanje za život djeteta te spremnost i sposobnost roditelja ili skrbnika za razgovor o pitanjima vezanim uz medije. Kritička medijska pismenost ne označava negativan pristup elektroničkim medijima, već kritički odnos prema njima. Roditelji ili skrbnici trebaju omogućiti proces učenja o presudnoj važnosti medijskih sadržaja koji su prilagođeni djeci i njihovoj dobi, koji poštuju cjelovit pristup, pozitivni su, usmjereni na prednosti i inkluzivni.
Odrasli u obitelji imaju odgovornost da:
· djeca mlađa od dvije godine uopće ne gledaju medijske platforme ili da ih gledaju najviše petnaest minuta dnevno; djeca predškolske dobi gledaju audiovizualne sadržaje oko jedan sat; djeca starija od sedam godina najviše oko dva sata dnevno
· osiguraju dovoljno vremena za djetetove druge aktivnosti (igru, druženje s vršnjacima i obitelji, tjelesne i ostale aktivnosti izvan kuće)
· odrede kakvo je korištenje medija primjereno za najmlađe članove obitelji (selektiraju sadržaje)
· unaprijed, na temelju programa, odluče u dogovoru s djetetom što će ono gledati određenog dana, prema dobnoj kategorizaciji (ne dopustiti da dijete gleda njemu neprimjerene sadržaje, osobito one s nasiljem i seksualnim sadržajima)
· izlože djecu ne samo zabavnom medijskom sadržaju već i edukativnom i dokumentarnom jer se kroz medije može jako puno naučiti
· ne ostavljaju djecu samu na dulja razdoblja s elektroničkim medijima
· maknu elektroničke medije iz dječjih soba
· smanje uporabu elektroničkih medija kao sredstva za čuvanje i zabavljanje djeteta dok odrasli obavljaju druge poslove jer se tako smanjuju interakcije djece i roditelja ili skrbnika, obiteljska povezanost i djetetov osjećaj sigurnosti i pripadanja
· elektroničke medije ne koriste kao sredstvo za nagrađivanje ili kažnjavanje djeteta (za uskraćivanje ili dopuštanje gledanja odnosno korištenja neke medijske platforme)
· ne dopuštaju da dijete do kasnih sati gleda audiovizualne sadržaje ili igra videoigre
· ograniče vrijeme dana kada elektronički medij može biti uključen te kada se može koristiti pojedina medijska platforma – ne bi trebalo imati elektronički medij uključen cijeloga dana, osobito kada su djeca mala (jer zvukovi i slike s ekrana ometaju pažnju djece kod igranja s drugim stvarima) i za vrijeme obroka (kako bi se osiguralo zajedničko obiteljsko vrijeme)
· donesu obiteljsko pravilo da se medijske platforme ne uključuju niti gledaju dok nisu izvršene obveze i spriječe da djeca gledaju platforme neposredno prije polaska u vrtić/školu ili prije spavanja, a kako ne bi bila previše zaokupljena sadržajima i pobuđena emocijama i mislima koje oni mogu izazvati
· budu primjer kada je riječ o razumnom korištenju elektroničkih medija (vremenski, ovisno o mjestu)
· trude se i razmišljaju o svojoj konzumaciji elektroničkih sadržaja i reduciraju je – znaju reći NE sebi i djeci, ponekad odustati od omiljenog medija u korist neke druge aktivnosti (svi se moraju disciplinirati u svojim digitalnim navikama)
· promatraju što djecu privlači – razgovaraju s djetetom što bi ono željelo gledati i što ga posebice zanima na temelju čega će uočiti koju ulogu u njegovu životu imaju mediji, likovi iz medija, medijske priče
· provode vrijeme razgovarajući o zajednički doživljenim elektroničkim sadržajima – što je dobro, a što nije, zašto i što nije istinito (ukazuju im na to koje stvari iz animiranih ili fantastičnih filmova i serija ljudi mogu zaista učiniti, a koje ne mogu)
· upozore na opasna ponašanja iz sadržaja te protumače zašto ih ona ne bi trebala činiti i kako bi ih mogla dovesti u opasnost
· ako gledaju sadržaje u kojima se koriste nasilni načini rješavanja sukoba, ukazuju na njihovu neprimjerenost, na moguće neprikazane posljedice poput ozljeda, rana, boli, dugoročnog liječenja i patnje, nelagode, uznemirenja i sl. odnosno da razgovaraju o nenasilnim načinima rješavanja određenih situacija
· pomognu im i ponude alternativna objašnjenja, zadaju im da prepričaju što se dogodilo, da predvide što će biti dalje, razgovaraju o tome kako bi ona postupili u nekim situacijama, o osjećajima i raspoloženju koje izazivaju određeni sadržaji i zašto, nauče ih povezivati njihovo ponašanje i posljedice, razvijati empatiju i načine samokontrole
· tehničkom (roditeljskom) zaštitom onemoguće pristup neprimjerenim sadržajima putem pinova ili kodova, posebnih prekidača i timera, filtara, ključeva za električne kabele i sl.
· čuvaju svoju i njihovu virtualnu privatnost.
Korištena stručna literatura:
· Bilić, V. (2010). Povezanosti medijskog nasilja s agresivnim ponašanjem prema vršnjacima. Odgojne znanosti, 12(2), 263-281.
· Čakmazović, A. (2021). Medijska pismenost za najmlađe - multimedijski priručnik za djecu predškolske i rane školske dobi. Savez društava “Naša djeca” Hrvatske: Zagreb. https://www.medijskapismenost.hr/wp-content/uploads/2021/04/Medijska-pismenost-za-najmla%C4%91e-multimedijski-priru%C4%8Dnik.pdf (preuzeto 18.02.2022.)
· Djeca i vrijeme pred ekranom – dobar početak. Veleposlanstvo Kraljevine Norveške u Zagrebu: Zagreb. https://www.medijskapismenost.hr/wp-content/uploads/2019/04/Djeca-i-vrijeme-pred-ekranom-dobar-poc%CC%8Cetak.pdf (preuzeto 18.02.2022.)
· Kolucki, B., Lemish, D. (2013). Kako komunicirati s djecom: načela i prakse za podršku, nadahnuće, poticaj, obrazovanje i iscjeljenje. Fond Ujedinjenih naroda za djecu (UNICEF), Ured za Hrvatsku: Zagreb. https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2015/09/Prirucnik_Kako_komunic_HR_web__1_.pdf (preuzeto 18.02.2022.)
· Kuterovac Jagodić, G., Štulhofer, A., Lebedina Manzoni, M. (2016). Preporuke za zaštitu djece i sigurno korištenje elektroničkih medija. Agencija za elektroničke medije: Zagreb. https://www.medijskapismenost.hr/wp-content/uploads/2016/09/medijska-pismenost-preporuke-dokument.pdf (preuzeto 18.02.2022.)
· Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Hrabri telefon (2017). Prvo nacionalno istraživanje o predškolskoj djeci pred malim ekranima https://www.poliklinika-djeca.hr/istrazivanja/prvo-nacionalno-istrazivanje-o-predskolskoj-djeci-pred-malim-ekranima/ (preuzeto 18.02.2022.)
· Sindik, J. (2012). Kako roditelji percipiraju utjecaj medija na predškolsku djecu? Medijska istraživanja, 18(1), 5-32.
· Tomljenović, R., Ilej, M., Banda, G. (2018). Djeca i mediji: knjižica za roditelje i skrbnike djece. Agencija za elektroničke medije: Zagreb. https://www.medijskapismenost.hr/wp-content/uploads/2018/04/Djeca-i-mediji-knjizica_medijska_pismenost.pdf
Pripremila: Margareta Škofljanec, stručni suradnik pedagog
Ispiši stranicu
