Kako stimulirati komunikaciju između roditelja i dojenčeta? Kako potpomoći razvoj privrženosti? - Upute za roditelje (doc.dr.sc. Milivoj Jovančević prim.spec.pedijatar)
Unatrag nekoliko godina Hrvatsko psihijatrijsko društvo organizira tečajeve podsticanja ranog rasta i razvoja djece putem masaže, medicinske razvojne gimnastike i stimulacije glasovne komunikacije. Popularno nazvan „Baby fitness”, tečaj je namijenjen obiteljima s djecom u dobi do 12 mjeseci. Program sadraži slijedeće komponente: psihološku potporu (dječji psiholog) – kroz grupnu edukaciju o temeljima ranoga odnosa majke i djeteta te kroz individualan rad; poticanje komunikacije s djetetom masažom, medicinskom razvojnom gimnastikom i glasovnom komunikacijom. O značaju ovakvih aktivnosti svjedoči da su postale dijelom UNICEF-ove akcije „Prve 3 su najvažnije”.
Slijede temeljne zadaće toga programa:
1. osigurati osjećaj zaštićenosti majke;
2. potpomoći izgradnju osjećaja samopouzdanja i samopoštovanja majke;
3. uputiti majku u temeljne potrebe djeteta i put razvoja;
4. uputiti majku na komunikaciju s djetetom (dojenje kao način komunikacije, masaža, razvojna gimnastika - „Baby fitness”, stimulacija glasovne komunikacije – „Voice fitness”, igranje s dojenčetom), pri čemu treba demonstrirati tehniku izvođenja i nagradu koju pruža dijete iskazivanjem zadovoljstva i veselja;
5. pospješiti psihomotorni i emocionalni razvoj djeteta
Komunikacija s dojenčetom - dojenje i njega
Dojenje je vrlo dobar način komuniciranja između majke i djeteta. U tome činu može se prepoznati nekoliko razina komuniciranja. Prva je poruka djetetu: ovdje je toplo, sigurno i ugodno, ovdje je hrana. Priroda je mudro uskladila taj odnos. Prvo, dijete se rađa s refleksom sisanja – što god se nađe u blizini usta ili na obrazu, dijete nastoji staviti u usta i počinje sisati. Drugo, emocionalno se djeca nalaze u oralnoj fazi, što znači da najveća ugoda i utjeha dolaze putem usta. Na drugoj se razini komuniciranja prigodom dojenja majka i dijete upoznaju (prepoznaju) dodirom, jednako kako to čine prigodom promjene pelena i kupanja. Što više dodira, što više govora i grimasa, to je komuniciranje bogatije. Naravno, tu je i čulo mirisa, koje nepogrešivo prepoznaje majku. U trenutku podoja djetetu se stapaju sve ugode ovoga svijeta: osjećaj topline, nježnosti, sigurnosti, ugodna okusa, zadovoljenje gladi i potrebe da se osjeća voljenim. S druge strane, majka je u najbliskijem mogućem kontaktu s dojenčetom, u spoju koji donekle nalikuje na dane trudnoće, kada je osjećala svaki pokret djeteta i doživljavala ga kao dio sebe, kao dio svoga tijela. Majka osjeća toplinu djeteta i njegove pokrete. Majka osjeća kako ispunjava svoju ulogu koju joj je dodijelila priroda – uspješno hrani i njeguje svoje dijete. Time se kompletira osjećaj da je izvršila svoju biološku zadaću – imati potomka i pobrinuti se da on odraste.
Koji put dijete je previše uzbuđeno da bi počelo mirno sisati. Tada pokušajte tihim, ritmičkim glasom umiriti dijete. Pokušajte samoglasnicima koje započinjete višom, a završavate nižom frekvencijom (npr. “silazni” dugi “a”). Nasuprot tome ako je dijete pospano možete ga razbuditi nešto intenzivnijim dodirivanjem, glasnijim tepanjem i uporabom “uzlaznih” samoglasnika. Promatrajte svoje dijete, kada je sito na tren će okrenuti glavu od dojke, protegnuti unatrag svoje tijelo i pritom ispružiti ručice uz tijelo. To je poruka: sito sam i zadovoljno, sada ću zaspati.
Vaše dojenče može oponašati grimase i glasove od najranije dobi. Pokušajte! Time stimulirate razvoj komunikacije, a posredno i psihomotorni razvoj djeteta (plaženje jezika, zatvaranje usta, otvaranje usta, skupljanje usnica, zatvaranje i otvaranje očiju).
Medicinska razvojna gimnastika
Milivoj Jovančević, Andrea Čalopek Butković
Vježbe koje se provode u programu “Baby fitness” imaju višestruku korist. Dijete se rodilo, no mozak se još uvijek stvara. Milijuni živčanih stanica nastaju. Stanice putuju na svoja odredišta i povezuju se s ostalim stanicama mozga. Vježbanjem podražujemo središnji živčani sustav i pospješujemo navedeni proces. Funkcioniranje mozga, pa time i učinke svojega djelovanja, možemo pratiti kroz psihomotorni i emocionalni razvoj djeteta. Preporuča se provoditi vježbe 2 puta na dan, po dvadesetak minuta - samo dok je dijete dobro raspoloženo.
Nebrojeno puta svjedočili smo kako je ugodno provoditi vježbe sa svojim dojenčetom i koliko se toplih emocija rađa i razmjenjuje. Vježbanjem se ostvaruje bliskost od koje je jedino veća njihova sjedinjenost za vrijeme podoja. Majka svoje dijete upoznaje dodirom, upoznaje mekane i tople ručice, upoznaje miris vlastitoga djeteta, njegov glas i osjećaje kojima odgovara na izraze ljubavi i pažnje.
Ponekad majke zbog svojih poteškoća ispočetka ne prihvaćaju novorođeno dijete. Vježbanje si njime tako je snažno motivirajuće, mobilizira sva čula i osjećaje majke, pa se vrlo brzo uspostavlja normalan odnos i komunikacija, bez koje nema uredna rasta i razvoja djeteta. Majci uklanja strah i nesigurnost, oslobađa se prostor za užitak i iskazivanje ljubavi. Stoga preporučamo da se uz svaku pojedinu vježbu prepustite osjećajima i razmjeni poruka. Nježno dodirujte kožu cijeloga tijela, tepajte, pjevušite, smiješite se i ljubite... Imate jedinstvenu priliku za možda najsretnije trenutke u životu. Iskoristite je i uživajte.
Poticanje govorno–jezičnoga razvoja (voice fitness)
Mirjana Lasan
Govor i jezik predstavljaju svojevrstan temelj čovjekova razvoja. Jezik je potreban za komunikaciju, izražavanje misli; a poznato je da kvalitetna i učinkovita komunikacija utječu na socijalnu i emocionalnu dobrobit pojedinca. Isto tako kombinacija i međusoban utjecaj okolinskih i urođenih čimbenika utječu na razvoj jezika, govora, odnosno komunikacije.
Razvoj govora ne počinje prvom riječju - oko prvoga rođendana, već mnogo ranije. Smatra se da počinje odmah nakon djetetova rođenja, s prvim krikom i kada dijete počne samostalno disati. No isto tako mnogi smatraju da počinje još u perinatalnome razdoblju, kada se u djece razvija unutarnje uho, a time i sposobnost čujenja. Glasanje je osnovni preduvjet za govor, a tijekom prve godine života dijete producira niz glasovnih zvukova nužnih za kasniji razvoj govora. Nerijetko smo skloni te zvukove ignorirati – opisujući ih kao «obične bebine zvukove», ne razmišljajući o tome da nam upravo oni mogu pružiti niz informacija o djetetovu razvoju.
Čujenje, slušanje i pažnja čine važan preduvjet za razvoj govora i jezika. Odmah po rođenju djeca će na vrlo glasne zvukove reagirati uplašeno. Sposobnost pažnje prvih je tjedana vrlo ograničena, ali će ubrzo nakon toga početi slušati kada im se tko obraća reagirajući pogledom i smiješkom. Počet će pokazivati interes za pokrete ustiju onoga tko im govori, utihnut će kada čuju glas roditelja, okretat će glavu prema izvoru glasa. Kako tjedni budu prolazili, djeca će biti sposobna slušati, opažati i razlikovati sve kompleksnije i finije zvukove i aktivnosti uopće.
Interakcija između dojenčeta i majke u najvećoj je mjeri emocionalna. S tim u vezi dokazano je da su djeca od najranije dobi najzainteresiranija za lica i glasove. Osim što su zainteresirana, djeca su na glasove vrlo osjetljiva i prilagovdljiva, osobito na majčin ili one osobe koja se najviše brine o djetetu. Upravo iz tih razloga djeca će postati sklona reagirati na ljudsku komunikaciju oponašanjem izraza lica i zvukova, odnosno glasova. Međutim osnovni preduvjet oponašanja jest motivacija, tj. želja za komuniciranjem s drugima. U tome mogu pomoći mnoge igrice, kao što je skrivanje lica rukama ili igre škakljanjem. Poznato je naime da djeca najlakše i najbolje uče kroz igru i iskustvo.
Igrom i/ili kakvim drugim oblikom interakcije u djeteta razvijamo komunikacijske vještine koje se ne odnose samo na verbalno izražavanje. Tako, na primjer, očni kontakt i stanke u komunikaciji, kojima djetetu dajemo vrijeme za odgovor, predstavljaju važne vještine neverbalne komunikacije. Istovremeno one roditelju omogućuju praćenje djetetovih sposobnosti i govornoga razvoja uopće.
Djeca također reagiraju i na intonaciju glasa onoga tko im se obraća. Odrasli se djetetu često obraćaju izrazito povišenim glasom, čime nastoje privući i održati djetetovu pažnju. Nakon toga će učiniti stanku, koja djetetu omogućuje odgovor u obliku pogleda, smiješka, glasanja.
Glasovi koje dijete može proizvesti usko su povezani s anatomskim strukturama, koje se s vremenom razvijaju. Rastom djetetove glave i vrata kroz nekoliko tjedana i mjeseci dijete je u stanju producirati različite vrste zvukova.
Većina vrlo mlade dojenčadi glas koristi za plakanje, ali i neke druge zvukove. U prvih osam tjedana uzdišu, jecaju, gunđaju kad im je neudobno, kratko ciče i mogu proizvesti glasove nalik na samoglasnike «a», «e» i «o». U početku ti glasovi najčešće vode k plaču. No kako dijete postaje starije, oni su češće vezani za ugodu. Oko 8. tjedna djeca počinju gugutati, što je najčešće reakcija na prijateljske glasove i lica. S oko 2-3 mjeseca u stanju su vokalizirati dva do tri sloga, npr. "aah-kaa" i sl. S oko 4 mjeseca djeca se počnu igrati govornim organima, pa se u tome razdoblju nerijetko mogu čuti suglasnici «b», «p», «t» i «d». S većom motoričkom spretnošću, negdje oko 6. mjeseca, dijete počinje brbljati, pa slogovi kao «mamama», «dududu» ili «papapa» nisu neuobičajeni. I u tome razdoblju igra oponašanja između djeteta i odrasle osobe pomaže daljnjemu govorno-jezičnom razvoju. S oko 7 mjeseci djeca su u stanju varirati visinu i jačinu glasa, pa s 8 mjeseci proizvode glasove povezane s kakvom igrom. Oko 9. mjeseca života djeca počinju kombinirati različite suglasnike i samoglasnike, ali i producirati neke nove suglasnike. Pojedine takve kombinacije djeca zatim počinju koristiti sa svrhom i nekim značenjem, što vodi k prvim riječima razumljivim odraslim osobama.
Dakle komunikacijske vještine počinju se razvijati djetetovim rođenjem. A kako dijete postaje starije i razvija se motorička spremnost, te iste vještine postaju složenije. Osim njihova poticanja vrlo je važno osluškivati i pratiti što i kako dijete producira, čime bi se na vrijeme mogli uočiti eventualni znakovi upozorenja.
Na tečajevima se stječu znanja i vještine koje pospješuju komunikaciju između roditelja i djeteta te podstiču psihomotorni razvoj djeteta. Rad se odvija u malim skupinama, subotom, u pedijatrijskoj ordinaciji Doma zdravlja u Zvonigradskoj bb u Zagrebu. Sve informacije i predbilježbe na tel 098 403 808.
Preuzeto iz «Children's communication skills», B. Buckley (2003)
Komunikacijske vještine do 3. mjeseca života
Znakovi upozorenja
• Plače
• Smije se ljudima, igračkama
• Gleda u ljude i igračke
• Uspostavlja očni kontakt
• Producira neke samoglasnike
• Guguče
• Reagira strahom na glasne zvukove
• Reagira na govor gledajući govornika • Ne smije se
• Ne vokalizira
• Ne plače zbog gladi ili boli
• Nikada ne okreće glavu prema izvoru zvuka
Komunikacijske vještine do 6. mjeseca života
Znakovi upozorenja
• Čini se da razumije tonove upozorenja, ljutnje i prijateljstva u glasu
• Prepoznaje svoje ime
• Čini se da prepoznaje imena članova obitelji
• Producira neke suglasnike
• Sudjeluje u igrama «čekanja na red za pitanje i odgovor»
• Gleda u ono u što odrasli gledaju • Ne gleda prema govorniku
• Ne prati pogledom predmete koji se miču
• Ne brblja koristeći suglasnike i samoglsnike (npr. "ma", "bu", "go")
• Osim plača uglavnom je tiho
Komunikacijske vještine do 9. mjeseca života
Znakovi upozorenja
• Prestane s aktivnošću kada ga se zazove
• Gleda prema onome tko ga zove
• Prestane s aktivnošću kada čuje «Ne»
• Brblja kombinirajući različite samoglasnike te visinu i jačinu glasa
• Pokazuje i vokalizira kada što želi
• Na zahtjev radi rutinske radnje (npr. maše pa-pa) • Nije zainteresirano za društvene interaktivne igre
• Ne prepoznaje svoje ime
• Ne producira mnoge glasove
• Ne proizvodi niz od nekoliko slogova (npr. "mamama", "bababa")
• Nije zainteresirano za igračke koje proizvode zvukove
Komunikacijske vještine do 12. mjeseca života
Znakovi upozorenja
• Adekvatno reagira na neke verbalne zahtjeve
• Verbalno odgovara na neke zahtjeve (npr. reci "pa-pa")
• Obraća se ljudima i igračkama kombinirajući nekoliko slogova različitih po visini i intenzitetu glasa
• Vokalizira kada mu se tko obraća
• Kombinira pogled, pokret i glas ili riječ kada što želi ili se buni • Ne prepoznaje poznate predmete kada ih se imenuje
• Ne okreće glavu prema onome tko ga zove
• Ne producira mnogo različitih slogova
• Ne gleda u pravcu u kojemu mu se pokazuje prstom
Kako bi odrasli mogli poticati i istovremeno pratiti govorno-jezični razvoj djeteta, navedene su neke vježbe. Treba napomenuti da je vježbe najbolje provoditi u položaju koje djetetu najbolje odogvara, ali da je pritom s njim ostvaren očni kontakt. Takođerje nakon svake vježbe poželjno napraviti stanku kako bi se djetetu omogućila reakcija i time lakše pratili i djetetovi odgovori i njegov razvoj.
1. Jako otvaranje i zatvaranje ustiju naizmjenično
2. Jako otvaranje i rastezanje ustiju u osmijeh naizmjenično
3. Pućenje usana
4. Poljubac koji može biti glasan i tih, jedan ili nekoliko njih u nizu
5. Plaženje i uvlačenje jezika
6. Zviždanje i zviždukanje od glasnoga prema tihomu, od viših tonova prema nižima, bržim i sporijim tempom
7. Uzdah popraćen vokalom «a», koji također može biti glasniji ili tiši, viših ili nižih tonova te sporiji ili brži
8. Gunđanje popraćeno vokalom «e», koji također variramo kao pod točkom 7
9. Kratko cičanje popraćeno vokalom «o» (varirati kao pod točkom 7 i 8)
10. Grgljanje
11. Gugutanje ("ka", "ko", "ku", "ki" itd.)
12. Brbljanje ("ba", "po", "ma", "nu" i sl.)
13. Gugutanje niza slogova ("kakaka", "kokoko", "kukuku", kasnije "gagaga", "gugugu", "gigigi")
14. Brbljanje niza slogova ("bababa", "bobobo", "pupupu", "papapa", "mememe", "nenene" i sl.)
15. Intonacijom normalnoga govora oponašati dijete koristeći glasove koje dijete koristi
Navedene vježbe mogu se provoditi češće ili rjeđe - točnije. onoliko puta koliko dijete to «dopušta». Bez obzira na to koliko ih puta provodila, djeca vole pažnju odraslih bilo kroz pjevanje, igru ili kakav drugi oblik interakcije.